Nostalgija za Japanom
14.05.2020.
Zadnje četiri godine, u ovo vrijeme, bila sam već spakirana i pripremljena za put u Japan. Jedna sam od onih koji ne vole kasniti i vole imati sve cik-cak spremljeno. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, euforija je bujala u mene i jedva sam čekala da mi Dragi dođe pa da krenemo i to 18.05.
OK bilo je i onih trenutaka koje baš i nisam voljela. Prvenstveno mislim na dugi let avionom...5 sati u Dohu a od tamo 11 sati u Tokio. Pa ipak tu nelagodu nadmašio je prvi pogled na Naritu (jedan od tokijskih aerodroma) i prvi korak na japansko tlo.
Svugdje oko nas gužva, sređivanje papira i divni, predivni Japanci. Naravno, aerodrom je bio i pun stranaca iz cijelog svijeta na čijim licima se vidjelo ogromno uzbuđenje, iščekivanje pa čak i ponos. Najviše se čule riječi, nas stranaca: sumimasen (oprostite) ta riječ se koristila u svrhu: "Oprostite, mogu li vas upitati?" i arigato (hvala).
Čim smo napustili aerodrom, mape u ruke i snalaženje u ogromnom prostoru tj. traženje prijevoza (uglavnom stanice metroa) prema odredištu (hostelu). Čim ste u Japanu nikad ne možete računati da je nešto blisko iako vam to kažu Japanci, uvijek se radi o velikim udaljenostima za naše pojmove. Ipak je to najveći grad na svijetu!
Zašto vam to pišem? Zato što sam vrlo nostalgična i tužna što ove godine na dan 18.05. ne letimo u Japan, pa čak niti u Prag kako smo planirali.
