Moje dvije lipe
29.08.2019.
Prošle godine kad sam bila u Brnu bila sam istinski iznenađena koliko se gradi i preuređuje taj, meni, jako dragi grad. Nikad nije samo crno ili bijelo, najvažnija ona sredina iliti nijansa svih "boja". Želim reći da u svakom dobru ima nečeg lošeg i tako i obrnuto.
Mogu slobodno reći da je bilo situacija kada nisam bila u stanju prepoznati svoj kvart u kojem sam proživjela djetinjstvo. Puno toga je bilo srušeno, niču nove zgrade i sve poprima drugačiji izgled s daškom (vrlo malim daškom!) prošlosti koju ja pamtim.
U svemu tome najviše me obradovalo to da nisu bile srušene moje predivne dvije lipe koje su, slobodno mogu reći, rasle sa mnom (u mom dvorištu) i stare su ohohoooo preko 100 godina.
Koliko znam nitko ih neće moći srušiti jer zbog svoje starosti mora ih se čuvati a to saznanje me jaaaaako obradovalo. Sigurno će preživjeti mene i mnoge druge, rast će i dalje a oko njih će se svako malo nešto mijenjati.
A znate što sam ja napravila vidjevši ih? Došla sam do njih i nježno ih obgrlila kao najbolje prijateljice. Šaptala sam im nježne riječi i suzama ih zalijevala. Imala sam osjećaj kao da mi odgovaraju, kao da su živa bića i tješe me tihim šumom svojih veličanstvenih grana.
