Svrha života
Autro slike: meni nepoznat
Jednom je čovjek pješačio dugo
Tražeći u daljini sam kraj svijeta
Putem on prepoznao nije ništa drugo,
Već samo ono što putovanju smeta
Putovao je danima, noćima dugim
Pogleda uperenog ka udaljenom vrhu
Samotno, bez susretanja s bićima drugim
Poželio je spoznati svoju životnu svrhu.
Kako je putovanje odmicalo sve dalje
Umor se uvukao u već ostarjele kosti
Primijetio nije putokaze što Nebo ih šalje
Ni značenje riječi :“Hvala, molim te oprosti!“
Iznenada odlučio je u tišini sjesti
Zatvoriti oči, prospavati malo
Spuštenih vjeđa može li se itko sresti?
Nekome je možda, do njega i stalo?
Pitanja su odjeknula Svemirom cijelim
Tihi vapaj postao je najmoćniji glas!
Ovio ga zagrljajem svjetlosno bijelim
Čovjeku darovao dugo tražen spas.
Putovanje još sad traje, u vječnosti on se kreće
Sada zna da u daljini ne postoji kraj svijeta
Putem dijeli sakupljeno što prepuno je sreće
Ni najveća prepreka više mu ne smeta.
Putuje danima, noćima dugim
Pogleda uperenog ka unutarnjem vrhu
Radosno, u zajedništvu s bićima drugim
Prepoznao on je svoju životnu svrhu.
|