Kristalna Atlantida
Autor slike: Gilbert Williams
Svijet dubina ponovno me zove
Pozivnica nova kristalnog je sjaja
Proživljavam vizije, događaje nove
I putujem predjelom bezvremenskog kraja.
Zaranjam duboko, plavetnilom jurim
Sve dublje i dublje, gdje gubi se dah
Kao i uvijek u snovima žurim
Jer buđenje pretvara sjećanje u prah.
Piramidu kristalnu nazirem na dnu
Ili je sve vodena fatamorgana
Prizemljujem se nogama na morskome tlu
Osjećam da odjednom nisam više sama.
Prilaze mi bića svjetlosnoga sjaja
Nude mi pomoć, kazuju mi pute
Duša se prisjeća pradavnoga kraja
Sjećanja žubore, više ne šute.
I cijeli grad se budi, oživljava svijet
Dupini i kitovi prilaze mi sneno
U rukama je procvjetao dijamantni cvijet
Pronalazim kuglu što drži ju vreteno.
Zagledana u nju, prošlost isijava
Pronalazim znance iz današnjeg života
Kugla sad pjeva, more se zagrijava
Ukazuje se drevna atlantska ljepota.
Putujem sve brže mislima svojim
Dublje i dublje, sad Svemir me zove
Živjela sam tada, više ne dvojim
Piramidi kristalnoj sad sjećanja plove.
Ulazim u nju, znam, tu sam kod kuće
Vrh se odvaja, osmjehuju se zvijezde
U glavi sve pulsira, vrelo je, prevruće
Bude se energije, u rukama se gnijezde.
Kroz vrh piramide na me pada slap
Kazuju mudraci, sad svjetlosno sam biće
U budućem životu planetu vrijedna kap
U trenucima tame, sunce koje sviće.
I sve se poslaguje u mojoj duši
Slučajnosti nema, sve razlog svoj ima
Saznanjem novim piramida se uruši
I tijelom je zavladala neobična zima.
Potonuće jednog drevnoga svijeta
Kojega odnijela je bujica vode
U snovima ponekad još netko i prošeta
Javom tek znanstvenici tragom njenim hode.
Mene svijet dubina sad ponovno zove
Pozivnica nova kristalnog je sjaja
Proživljavam vizije, događaje nove
I putujem predjelom bezvremenskog kraja.
|