Prošlost

Za budućnost mi smo slijepi,
A prošlost nas prati
Nevidljivim nitima za misao se lijepi
Nečujno šapuće: Vrati mi se, vrati!
I gle odjednom svakojakih čuda!
Glavom lutaju djetinji dani
Mladost burna, pitanja luda
Strah da putujemo kroz život mi sami.
I anđeo stavlja povez na oči
I jednaki povez vezuje i nama
Kazuje nam kako sve ćemo mi proći
Ostaviti prošlost bez trunčice srama.
Ponekad posrnut ćemo, na koljena pasti
Povez će donositi prividnu tamu
U svakom će padu naša duša rasti
Anđeoska pratnja ublažava ranu.
Godine prolaze, saznanja se nižu
A unutarnje dijete uigrano juri
U starosti povez tek poneki podižu
Sjenka se ka Svjetlosti sad sve više žuri.
Za budućnost ostajemo slijepi
Prošlost može biti najvjerniji drug
Mozaik od sjećanja u duši se lijepi
Cjelinu kad složimo, otpuštamo dug.
|