Žeđ

Razmišljanja me vode
Po Zemaljskom prostranstvu
Kišne kapi oštro dobuju po krovu
Ponekad se osjećam kao u izgnanstvu
Dok mi Duša sklada utjehu sad novu...
Tko zna što sad rade
Ljudi s Onu Stranu Svijeta
Nježno sjeme , u pustinji da li sade
Nadajući se kako skoro će da procvjeta...
A zemlja škrta ... Lomi se pod hodom
Niti Nebo nikako želju da usliša
Kao da su kažnjeni nepostojećom vodom
I Molitva u srcu postaje sve tiša...
Kad bi Riječi Iskrene imale tu Moć
Životne bi Kapi putovale sa njima
Do usahle travke trebale bi jednom doć'
Tad rekli bi svi : To Ljubavna je Klima...
I dok žedni svakog dana umiru za vodom
Zemlja puca ... ostaje bez Daha
Ljudske Duše teže za nutarnjom slobodom
Nesvjesni ...
Da Bistar Izvor zamjeniti ne može
Zrnce ...niti grumen zlatnoga praha...
|