U Zagrljaju Sumraka

Sumrak je ... sunce zaranja...
Siluete dvije izranjaju iz mora...
Sunčev trag budi ih iz sanja...
Preletjeli su put preko sedam gora...
On živi u morima ... na dnu oceana...
Jednom davno krasio je i sam ljudski svijet...
Ona pretvorena u morsku stijenu ... sama...
I ne sjeća se da živjela je kao Vilin Cvijet...
Susret njihov bijaše kao jutarnja zora...
Što rođenje svoje poklanja nam svaki dan ...
Na planeti nije bilo živućega stvora ...
Što o ljubavi ovakvoj nije snilo san ...
Ali dva su svijeta kao ljudska sjena...
Što od očiju se krije ... pa počinje rasti...
Mislili su ne postoji za njih veća cijena ...
I da ljubav može do nebesa rasti...
Tek što stopili su Dušu i tijelo ...
Iznenadan prasak ... kao udar groma ...
Raznio je ono što bijaše cijelo ...
I doveo im Duše do neobičnog sloma ...
I tako u Vječnosti lutaju kao stranci...
U sumraku se stapajuju kao morska pjena...
Sjedinjeni ... spajaju ih tek biserni lanci ...
Od kapi mora praveć' lik ... Muškarac i Žena...
Zato dragi pjesniče ... dok šećeš pored žala...
I valovi te nježno zapljuskuju u tami...
Sjeti se...
Tu rođena je ljubav ...
Što odavno je cvala...
U Zagrljaju Sumraka ...
On i Ona zarobljeni...
Zajedno ... a ipak sami....
|