U početku romana upoznajemo glavnu junakinju ove knjige – djevojčicu Sadako i njezinog brata Šigea. Ljudi dobijaju skromne obroke od kojih se jedva može preživjeti. Sadako i Šigeo bespomoćno su šetali gradom tražeći hranu. U to vrijeme Japanci su živjeli vrlo niskim standardom života. Muškarci su morali ići u rat, a žene su radile u tvornicama koje su najčešće proizvodile oružje. Tako je i majka Sadako i Šigea mukotrpno radila za malo riže i kruha. Ona je ostajala gladna samo kako bi njezina djeca barem nešto stavila u usta.
I tako su jednog dana Šigeo i Sadako, koja je od gladi već polako gubila svijest, ušli u park. Šigeo se kupao u nekakvom jezeru i upravo tad osjetio kako ga je neka jaka sila potisnula u smjeru obale. Sadako je našao daleko od mjesta na kojem ju je ostavio. Jedva je preživjela eksploziju atomske bombe. Zračni pritisak ponio ju je poput klupka papira… Haljinica joj se pretvorila u krpe. Tijelo joj je bilo krvavo, izgrebeno. Jecala je, ali živjela! Djevojčica je tek nakon nekoliko godina u trenutku kad je sudjelovala u biciklističkoj štafeti, osjetila posljedice svoje bolesti koju je zadobila u trenutku detonacije bombe. Nažalost ta bolest bila je neizlječiva i djevojčica je preminula.
[Karakterizaciju likova možete vidjeti na lijevom rubu stranice. :) ]
Pitam se kakav je to gnjev, bjesnoća , srditost ili neki drugi osjećaj ili pak materijalna stvar trebala biti da neki čovjek ili država počini takvo što. Ako se rat već morao prekinuti sigurno je postajao neki mirniji način da se on prekine, pa makar na taj način rat trajao duže . U eksploziji atomske bombe poginulo je 140.000 ljudi i mnogo ih je oboljelo od gama-zraka tj. radijacije. Koliko li je samo razoreno kuća i zgrada, a još tužnije koliko je ljudi ostalo bez svojih bližnjih. Koliko je samo djevojčica poput Sadako pa i dječaka umrlo od otrovanja.
Mislim da taj potez američkog predsjednika Trumana uopće nije bio ljudski. Bila je sve to politika i interes za teritorij koji će osvojiti. Nadam se da se takav zločin više neće ponoviti jer bi to značilo istrebljenje ljudi.
Roman govori o strašnim posljedicama bacanja atomske bombe na japanski
grad Hirošimu. Ono me ispunilo tugom, ali i pobudilo osjećaj
odgovornosti prema ljudskom rodu. Pisac vješto i zanimljivo opisuje Hirošimu prije i poslije rata. Mislim da nam ovom pričom želi poručiti kako je teško živjeti u vrijeme rata, gladovati i boriti se da bi preživjeli. Poručuje nam kako su ozbiljne i tragične posljedice i koliko je japanski narod propatio i godinama nakon događaja koji je trajao – samo nekoliko sekundi.
Hvala što ste posjetili moj blog. Nadam se da ste uživali čitajuči ga i da ste saznali nešto o romanu. :))
Marko Gerbus 8.b
OŠ Vinica
| < | svibanj, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Sadako je početku romana četverogodišnjakinja, a pred kraj romana je četrnaestogodišnjakinja. Sadako bi kao mala počela plakati ako joj nešto ne bi bilo po volji, nakon čega joj je Šigeo morao objašnjavati o tome što će se dogoditi ako bude plakala, tj. da će joj doći zmaj i da će ju ugristi. Sadako bi nakon te priče prestala plakati. Kad je trebala sudjelovati u biciklističkoj štafeti Šigeo ju je trenirao, no ona se uvijek ljutila na njega jer ju muči. Kasnije je u biciklističkoj štafeti, vidjela da je sve to bilo za njezino dobro. Djevojčica je umrla od otrvanja, koje je zadobila prilikom detonacije atomske bombe. Nije uspjela napraviti 1000 ždralova, nakon čega bi, kaže legenda, ozdravila.
Dobar, pametan, osjećajan, ali pomalo strag dječak. Svojoj mlađoj sestrici u teškim situacijama gladi i straha znao je odvući pažnju te je utješiti. Uvijek je pokušavao nabaviti hrane za svoju sestricu no to mu baš nije polazilo za rukom. Ponekad mu je Sadako išla na živce, pogotovo kad je željala da joj objasni stvari koje ona još nije mogla razumjeti. Šigeo je pokazivao mnogo poštovanja prema starijim ljudima i prema svojim običajima.