utorak, 24.04.2007.
NEMA KRAJA
Ponekad pomišljamo kako nam križaljka života uništi vlastitu povijest, napiše nekakvu nemoguću budućnost i na kraju nas ničemu ne nauči. Čak nas ni ne promijeni. Ostanemo i opet onakvi kakvi smo bili, kakve nas nitko nije uspio izmijeniti - popraviti ili iskvariti - jednako glupi i uporni u svojim nastojanjima da budemo drugačiji kako bi odisali nečim što ostali nemaju...
Ponekad jednostavno ne postoji način kojim bi objasnili sebi samima neka propuštanja prilika, a sve u svrhu nakačivanja na puno dražu si nepriliku...na sebi zapravo, kako nam se to često čini "najdražu" - nepriliku... A neprilika nije nikad ništa drugo do obična - neprilika, ma koliko mi željeli da je uzdignemo u neke sanjalačko patetične visine.
Smjer u kojem se krećemo odredit će samo vrijeme i količina ljubavi kojom raspolažemo u životu. Dovoljno je kažu; vjerovati.
Rekla bih, dovoljno je imati bar djelić svijesti o sebi i svojim željama i ne odustajati.
I dogodit će se.
Događa se.
Kada se najmanje nadamo, kada najmanje očekujemo, kada već pomislimo da to što tražimo - ne postoji, niti će ikada postojati - TO nešto, TAJ netko pojavi se niotkuda.
Padne pred nas ili mi pred njega i netko tu nekog pronađe bez guranja, bez očekivanja, bez prohtjeva i zakona...
Protiv svih pisanih i nepisanih pravila...
Dugo smo se u stanju mučiti razmišljanjima - zašto ja nisam, zašto ja ne mogu, zašto ja nemam...a onda kad jesi, možeš i imaš, započne mučenje razmišljanjima - kako dalje, treba li dalje... Bespotrebno.
Zašto od sebe gurati plod slučajnosti, mašte, sudbine, svejedno?
Pronađeni i izgubljeni silinom sudbine, Svevišnjeg ili slučajnosti, neki ljudi suđeni su (srećom) sresti se i jedni drugima pokazati koliko vrijede ili ne vrijede. Sasvim neprimjetno nastupa promjena, jer tom Nekom najbolji si upravo takav kakav jesi.
Kada naučimo primati sve visoke i niske udarce života...jasnija nam je ona; "Što nas ne ubije - očeliči nas."
