...Kajitsu!...
30.04.2006., nedjelja
Marc Ecko's Getting Up
Autorima današnjeg naslova, razvojnom timu The Collective, se mora odati priznanje kako su imali hrabrosti zaploviti u vode u kojima se još nitko nije okušao. Čitajući vijesti o igri Marc Ecko' Getting Up nismo se mogli oteti dojmu kako i samim novinarima nije pretjerano jasno o čemu uopće pišu. Da li je riječ o nekog grafičkom programu u kojem je glavni alat kantica spreja ili je riječ o igri za klince koji se pale na sve što ima veze s hip-hop kulturom. Čak i same slike nisu odavale pretjerano informacija, dok je priča o umjetniku koji se želi uspeti na ljestvici najpopularnijih crtača grafita nešto što baš i nije temelj za solidnu igru. Prilično nepovjerljivo krenuli smo u ovu avanturu i moramo priznati da smo se nemalo iznenadili kada smo otkrili o kakvom je naslovu riječ. Čitajte dalje.Igra nas stavlja u ulogu Tranea, lika koji se nađe u nezgodnoj situaciji i započinje prepričavanje vlastite povijesti kako je dospio tu gdje je sada. Priča kao svaka druga - mladenački san o ugledu u tuđim očima, no umjesto dokazivanja na pozornici ili školi, Trane se odlučio za crtanje grafita. Kao što se i očekivalo, njegove pothvate ne gledaju blagonaklono suparnički crtači, kao ni snage reda koje u drugom dijelu preuzimaju ulogu glavnih negativaca. Samo okruženje je kopija New Yorka sa zabačenim ulicama, podzemnom željeznicom išaranom grafitima, mračnim hodnicima, lutalicama i sličnom scenografijom. Vrijeme radnje bi lako smjestili u sadašnjost da modeli snaga reda ne podsjećaju na vojnike kakvog FPS naslova, poput primjerice onih viđenih u igri Half-Life 2. Zanimljivo je da su ih autori napravili kao totalne negativce koji nemaju drugog posla već love mladež koja samo želi ostaviti svoj trag na obližnjem zidu ili jurećoj podzemnoj željeznici. Daleko od toga da smo pobornici crtanja grafita na neprikladnim mjestima i ako to ničemu ne liči, no da crtače treba nemilosrdno goniti, batinati i privoditi, baš i nije neka fora. Za razliku od sličnih akcijskih naslova, u ovom nema prolijevanja krvi vatrenim oružjem s naše strane, već je tučnjava glavni način obračuna s neprijateljima. Drugi dio igre kada CCK policija stupi na snagu je daleko teži i zahtijeva više šuljanja i manje tuče jer CCK se ne libi upotrijebiti vatreno oružje, pa čak i dovući helikoptere kako bi nas onemogućili u izražavanju vlastitih stavova. Sam koncept prema kojem ćemo se obračunavati s pripadnicima suparničke skupine i kasnije policijom prilično je jednostavan, iako postoji nekoliko poteza koji se vremenom nadopunjuju novima. Bez br ige, nećete ih morati sami učiti, već vam igra detaljno objasni kako se izvode. Osim specijalnih poteza koji zahtijevaju određene predradnje, običnim udarcima moguće je dodati dopunsku snagu kako bi bili što jači, no isti troše energiju čija se skala nalazi odmah ispod one za zdravlje. Kako igra odmiče, neprijatelji postaju sve opasniji i izdržljiviji, a osim što su nam protiv njih na raspolaganju novi zahvati, ukupno zdravlje i energija također će se povećati. To se poglavito obavlja nabijanjem reputacije, a istu dižemo ispunjavanjem svih zadataka koji su nam na raspolaganju. Vratiti ćemo se na to u kasnijem tekstu. Kako smo spomenuli, šuljanje i neopaženo provlačenje zamjenjuju akciju iz početnog stadija igre. Dok u početku uopće ne treba biti tih, već se bezglavo zalijećemo u mnogobrojnije suparničke crtače grafita, kasnije će takav stil igre zamijeniti razmišljanje i prebacivanje između zaklona u pravim trenucima. Glede toga, Getting Up i nije pretjerano popustljiv jer na najmanji mig CCK poziva pojačanja iako ih nerijetko ima više, a to će u većini slučajeva značiti prekid igre i kretanje o posljednjeg dostignutog checkpointa. U nekim nivoima isti su dosta česti, no u većini ipak nisu, tako da se može desiti da na nekom posebno teškom dijelu na kojem niste shvatili fintu odustanete od daljnje igre. Naš je savjet da se potrudite, jer ovako jaku i smislenu priču već dugo nismo odigrali do kraja. Premda je prva pomisao na igru Marc Ecko's Getting Up vezana uz grafite, glavni junak ima mnogo raznih načina na koje iz ražava svoje mišljenje ili jednostavno označava teritorij. Dakako, višedijelni plakati i šablone za brže crtanje postaju dostupne tek kasnije, no princip primjene je uglavnom isti. Navest ćemo primjer grafita jer iste prve susrećemo, no prvo moramo objasniti kako su autori zamislili same nivoe. Na svakom od njih, cilj je stići od točke A do točke B s time da krajnja točka može biti neki izlaz ili jednostavno crtanje odgovarajućeg grafita. Kako bi nam pomogli, programeri su osmislili intuiciju koja nam prikazuje mjesto glavnog zadatka, kao i one sporedne koji nisu obavezni, no poželjno ih je ispuniti zbog veće reputacije i beneficija koje stižu s njom. Pritiskom na odgovarajuću tipku, pogled se prebacuje u prvo lice iz kojega su jasnim križićima označena mjesta koja trebamo. Dolazak pred zid i ulazak u crtački mod daje nam mogućnost izbora kakav grafit želimo nacrtati, te koje veličine. Neki puta izbor ovisi samo o nama, dok su prepravci postojećih slika ranije zadani. Prvim pritiskom na sprej započinje odbrojavanje vremena što ne znači da djelo mora biti dovršeno u tom roku, no ukoliko uspijete, dobiti ćete veći bonus, baš kao i za kvalitetu izvedbe. Drugim riječima, pomicanjem duž budućeg grafita ravnomjerno valja nanositi boju bez pretjeranog zadržavanja na istim mjestima jer će se višak boje iscijediti. Da baš sve ne bi bilo jednostavno, sprej valja često protresti, no nije toliko strašno kako zvuči. Nakon par obavljenih crtarija postati ćete pravi majstori, tim više što ne treba baš sve biti savršeno popunjeno, te ne postoji kazna ako sprejem prijeđemo rubove crteža. Sličan sustav primijenjen je i kod plakata, samo što tamo valja ravnomjerno nanositi ljepilo kako bi se dijelovi spojili. Kako igra napreduje, tako Trane u svojoj bilježnici sakuplja sve više raznih skica i dovršenih preslika stilova koje može primijeniti u kasnijoj igri. Malo je čudno što u misiju možemo ponijeti samo određeni broj naljepnica, grafita ili šablona, tako da ih valja birati prije samog kretanja u avanturu. Istina, nije ni najmanji problem pregledavati majstorije, poglavito one u kasnijim fazama igre, a posebno valja spomenuti pojavljivanje nekih stvarnih legendarnih crtača koji će nam dati neki savjet i ucrtati u bilježnicu novi model grafita. Što se tiče savjeta, prvi koji dobivamo je da se čuvamo sredine tračnica podzemne željeznice, a stariji igrači će se sigurno sjetiti prastarog filma Beat-street u kojem je jedan mladić upravo zbog toga izgubio život. U legendarne crtače odlično pristaju i legendarni grafiti, pa ćemo tako tijekom igre nailaziti na njih i zabilježiti ih kamerom. Što se tiče tehnikalija, moramo reći da nismo pretjerano zadovoljni prebacivanjem s konzola jer je očito kako upravljanje tipkovnicom i mišem nije dorađeno kako treba. Poglavito mislimo na divljanje pogleda koji zahtijeva male pomake miša jer u protivnom nema šanse da uspješno kontrolirate Traneovo kretanje. Borbe i šuljanje su donekle dobro napravljeni jer se kamera prebacuje na dobro postavljeno mjesto sa kojeg je moguće sagledati čitavu situaciju, no voljeli bi da i u tom slučaju možemo baciti oko iza leđa ili sa strane kako bi vidjeli da li netko nailazi - no to je onemogućeno. Situacija s jednim od igračih dodataka je mnogo bolja, no ako ste kao mi čitavog života rabili FPS kombinaciju, teško da ćete samo zbog ove igre kupovati gamepad, ali ako ga imate i navikli ste na njega, uživat ćete u Getting Upu maksimalno. Ono što nas je posebno očaralo je zvuk. Ne samo zvučna podloga koja će biti zanimljivija poznavateljima hip-hop scene (mi smo čuli jednu ili dvije poznate skladbe, no autori kažu da su sve legendarne), već i sama vokalna izvedba, te zvučni efekti odaju kako je tom dijelu igre posvećen poseban trud. Što još reći kao zaključak kada je sve vidljivo na prvi pogled? Možda da u igri postoji par bugova, uglavnom vezanih za nesretnu kombinaciju tipkovnice i miša, no sve ostalo je na zavidnoj razini. Nakon što je od potpunog diletanta postao cijenjeni poslovni čovjek, Marc Ecko se u najboljem svjetlu prezentirao i na području virtualne zabave. Čak ako i ne pripadate onima što kimaju glavom, nabrajaju i "teraju" sve redom u rodno mjesto, uz ovu igru ćete se vrhunski zabaviti. |
22.04.2006., subota
Put u ludilo (Apocalipse Now Redux)
Nesumnjivo jedan od najboljih filmova svih vremena, baziran na knjizi Josepha Conrada "Srce tame". Nevjerojatno slojevit film koji fascinira svim elementima. Sheen, Brando, Duvall i Hopper na ekranu oživljavaju likove kakvi se snažno utiskuju u pažnju publike, fotografija je jednostavno nenadjebiva - svaki kadar je savršeno uravnotežena kompozicija rasvjete i odlično upotrijebljenih boja, a režija izgleda još bolje u redux verziji zbog naknadno umontiranih scena koje popravljaju već sjajan ritam priče kroz koju nas Coppola fura... Jedan od malobrojnih filmova koji se mogu gledati bezbroj puta i koji svaki put može ponuditi nešto novo. Atmosfera, detalji, zvuk, fotografija, režija, montaža - sve to možemo ovdje vidjeti ne samo kao savršen spoj dobro ispričane filmske priče - već kao i dokument filmske povijesti koji nam direktno sa ekrana govori kakvi filmovi su se nekad radili, davno prije današnje ere tinejdžerskih komedija, vulgarnog humora i kompjuterskih efekata... Neki recenzenti su film proglasili antiratnim, što po mojem mišljenju nije potpuno točno. Ovaj film uopće ne govori o ratu već o ludilu. Govori o ljudima gurnutima u svijet koji je protivan zdravom razumu, o procesima kroz koje čovjek prolazi kad ga okružuje besmisao. Ovaj film ne postavlja pitanje o opravdanosti rata ili o tome je li rat dobra il loša stvar. Coppolu zanima što činiti, što misliti i kako se postaviti u situaciji kad smo okruženi ludilom do te mjere da naznake "normalnog" svijeta imaju kontraefekt i cijelu stvar čine još apsurdnijom i bizarnijom - i time težom za probavljanje... Obavezno štivo za svakog tko se želi nazivati filmofilom, nemojte dati da vas dugo trajanje filma odbije od gledanja - jer nijedna minuta nije uludo potrošena i nijedan kadar dosadan. Gledati, kupiti, obožavati i staviti u udžbenike. |
11.04.2006., utorak
Jarhead
Redatelj Sam Mendes, koji se proslavio svojim filmovima poput American Beauty i Road to Perdition, i glumac Jake Gyllenhaal, koji je glumio u filmovima poput Donnie Darko i The Day After Tomorrow, predstavljaju nam ovu ratnu dramu koja je odmah osvojila simpatije ljubitelja ratnih filmova (Full Metal Jacket, Apocalypse Now,...). Film je nastao prema knjizi 'pravog' Anthonya Swofforda koji je ratna iskustva u Zaljevu sam proživio i sve uobličio u knjigu 'Jarhead', koja je u Americi 2003., kada je izdana, bila pravi bestseller (devet tjedana na listi The New York Timesa), a opisuje viđenja jedne testosteronima nabijene mašine za ubijanje koja nikad nikog nije ubila. Sam početak filma je "pljunuti" Full Metal Jacket. Pun je deračine, humora i zajebancije. Kako je i svim marincima najveći cilj ubiti nekoga nakon svih napornih vježbi koje su prošli u obuci, tako je i našem glavnim likovima u filmu ista svrha. Redatelj je htio stvoriti dojam, kao da je sam gledatelj jedan od glavnih likova u filmu, i da se isto tako i osjeća. Po mišljenju mnogih ljubitelja ratnih filmova, a i općenito, svi su se složili oko toga da mu je to i uspjelo.Pred kraj se gledatelju čini da cijeli film već malo gubi smisao. O glumi se stvarno nema ništa loše za reći. Jake Gyllenhaal je napravio odličan posao kojim je skoro nadmašio jednu od svojih prvih uloga. Uloga Anthonya Swofforda prvo bila ponuđena Leonardu DiCapriu. Pošto ju je on odbio, uloga je bila ponuđena čovjek pauku Tobeyu Maguieru(također ju je odbio). Ukrtako: (Anti) ratna drama oskarovca Sama Mendesa, uznemirujuće je, odlični glumljeno i majstorski režirano djelo o Zaljevskom ratu. U svjetlu aktualnog američkog angažmana u Iraku, neki prizori dodatno su intrigantni. Jedini minus u filmu je suvišna patetika u završnici i povremeno pretjerana doslovnost, poput junakova čitanja Casmusova „Stranca“. P.S. Zanimljiv soundtrack, kojeg je temeljito sastavio poznati skladatelj Thomas Newman, nadopunjava doživljaj u cijelom filmu! Svakako pogledati! Oni koji si pogledali film nek pišu svoje komentare... |
10.04.2006., ponedjeljak
Parkour
U osnovi, Parkour je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela kako bi bilo sposobno kretati se naprijed sto brze, koristeci pritom okolinu koja je oko nas. Ovo umijece kretanja ne zahtjeva posebne pribore za vjezbanje. Tijelo je jedino orudje. To je zapravo atletska disciplina pristupna svima, jer se sastoji od svih prirodnih vjestina covjeka: trcanje, skakanje, penjanje... To je vještina koja nam omogucava da istrazimo potencijal naseg tijela. Radi se o tome da budemo u mogucnosti prelazenja prepreka s kojima se susretnemo, nebitno nalaze li se oni u prirodnoj ili urbanoj okolini, u potrazi za kretnjama koje spajaju djelotvornost i kontrolu. Jedina potrebna oprema su obicna majca, udobna trenerka i par trkacih tenisica. "C'est comme si votre corps avait toujours été en pilotage automatique et que vous découvriez soudain que vous etes capable de le piloter vous meme". -- ili, kao da je vase tijelo do sada cijelo vrijeme bilo vodjeno automatski, te ste tek sada otkrili kako ste u mogucnosti da ga kontrolirate! Trcanje, puzanje, skakanje, te ostale metode poput hvatanja za objekte, vjesanje i balansiranje su bit onoga sto pokrece ovu vještinu. Sve za jedan cilj: nikada biti zaustavljen ijednom preprekom (bilo da se radi o zidu, ogradi, drvecu, kamenju, vozilima, ponorima...), nego se kontinuirano adaptirati. Ovaj nacin kretanja postojao je od pocetka vremena, kada su prvi ljudi trebali izvjezbati vjestinu kretanja za lov, napad i obranu. Kasnije, posebne skupine poput ninja, te jos kasnije komandosa, ucile su kretnje kako bi im pomogli pri napadackim misijama. Danas, vatrogasci, vojnici i specijalna policija jos uvijek uce kako se kretati kako nebi bili sprijeceni preprekama. Jedan covijek -- David Belle -- predao je svoj zivot razvijanju ove vjestine. Okruzen obitelji koja se sastojala od sportskih heroja, David je vjezbao sport koji je ima fizicke kretnje kao temelj, koje su mu dopustale da se krece s efektivnoscu (poput gimnastike, atletike, penjanja i borilackih vjestina.). S obzirom na ovo, David Belle je rekao (prevedeno sa francuskog): "Strast, nacin zivota, a danas i vještina -- Parkour je prije svega bio prirodna metoda razvijanja svih prirodnih kvaliteta kojima raspolaze ljudsko tijelo. Jačanje snage, okretnosti i brzine bili su prvi koraci u ovoj potrazi. Kako sam trenirao gimnastiku, atletiku i borilacke vjestine, vec sam imao odredene vjestine i sposobnosti za koje sam otkrio da su ogranicene razlicitim sportovima koje sam trenirao. Tako sam odlucio stvoriti vještinu u vlastitom stilu, takoreci, bez materijalnih ogranicenja; jedna trenerka, majca i par tenisica, te ja sam." "Dok bih trcao, zacrtao bih si tocku koja bi predstavljala cilj, te bih rekao sam sebi: "Stici cu tamo; stici cu tamo direktno; stici cu tamo brzo; i nista me na putu nece sprijeciti.". Moram dodati da sam oduvijek bio entuzijasticni citatelj Daredevila, Spidermana i ostalih superheroja iz stripova, crtanih i obicnih filmova. Svi tako savrseni ratnici, i svi tako slobodni." Parkour cilja na to da bude "kompletna" vještina, setom stavova koji inspirira one koji ga prakticiraju isto koliko i brojem vjestina koje razvija. Teska je to disciplina za treniranje, jer stalno testira granice svakoga tko trenira Parkour. Radi se o tome da pojedinac treba znati da li je spreman zaglaviti u sadasnjim granicama, ili je spreman gurnuti granice sto je dalje moguce. Pristupacan svima koji su 15 godina ili stariji (zbog neophodnog fizickog razvoja), Parkour nam omogucava da razvijemo fizicku spremu i koordinaciju dok istovremeno razvijamo snagu uma, odlucnost, motivaciju, snagu, izdrzljivost, okretnost i hrabrost: bitne kvalitete u zivotu! Uci nas i informira mlade ljude koji su zeljni novih iskustava. Parkour je puno vise od vještine. To je nacin zivota, nacin "pronalazenja sebe", upoznavanje i kontroliranje vlastitoga tijela. Postajemo jaci i ucimo kako se nositi sa mentalnim preprekama isto kao i sa fizickima. Rijec upozorenja: pojedini ljudi -- oni bezobzirni -- koji su umisljeni sa svojim fizickim mogucnostima; i/ili ne uzimaju potrebnu kolicinu rizika cesto zavrse ozljedeni. U Parkouru, stav je kombinirati tijelo i duh, snagu i kontrolu. Bezvezno je "traziti slobodu", te onda zavrsiti slomljen u kolicima -- stoga budite oprezni! Takoder, dobar Traceur (naziv za one koji treniraju Parkour) ce biti odlican i u drugim sportovima koji zahtjevaju dobru okretnost, snagu, dobru samokontrolu, te toliko drugih kvaliteta koje Traceuri razvijaju dok treniraju "L'Art du Deplacement", da iskoristimo francuski naziv. Ovo je razlog zasto je Parkour najkompletnija vještina. Istovremeno zahtjeva sve fizicke mogucnosti ljudskog tijela i sposobnost percepcije prostora, koja je ustvari trodimenzionalna: procjena daljine, procjena mogucnosti, procjena rizika. Danas se Parkour prosirio svijetom. Mediji su posebno omogucili da se to dogodi; Traceuri snimaju glazbene videe, reklame, te cak i filmove! |
09.04.2006., nedjelja
Bombica
Materjali: kinder jaje, malo vode, cedevita, papirnata maramica i ljepilo ili selotepOstalo: 30 sec vemena Sječate se one smrdljive bombe od octa i sode, e pa ova je od cedevite i vode. Kao prije uzmete kinder jaje, pojedete cokoladu i složite igračku, onu žutu kutijicu (ona se sastoji od 2 djela, jedan veči i jedan manji), rastavite ju i u onaj veči ulijete vode malo više od pola (što više to bolje), zatim uzmete maramicu i u mali dio maramice spakujte cedevite (što više to bolje), to pakirnje zaljepite ljepilom ili selotepom na vrh manjeg djela, spojite... i to je to kada je je okrenete ili promučkate cedevita i voda se spoje i dolazi do reakcije tako da dolazi do burnog stvaranja plinova (sječate se kada radite cedevitu pa na pvršini počmu iskakati mali mjehuriči) koji stvaraju pritisak u kutijici i sve se lagano razleti na 2 djela PS. ako ne želite a tako brzo pukne stavite manje cedevite (ali ne premalo) i ta bombica može stajati i po par tjedana da ne pukne sve dok se ne aktivira. sa njom možete prestrašiti mnoge glupe budale (tako da im bacite u ruke lil ih zamolite da vam to otvori), a možete ju lansitrati iz topa ili pracke (sve ka i od one sa sodom) nekome u stan i usrati mu ljepi ugodaj aroma mirisnih štapica...(naravno dodajte nešto smrada u nju), a ako imate sreče možete nači umjetni smrad od tvora, jako smrdi ali ne traje dugo (stavljaju ga u plinovode da ljudi osjete mirs ak plin curi). |
08.04.2006., subota
Smrdljiva bombica
dakle ko sto ste mogli procitati iz naslova... danas cemo raditi smrdljive bombice :D dakle:Materjali: kinder jaje,ocat, soda bikarbona, kap ili dvije vode Ostalo: 30 sec vemena Uzmete kinder jaje, pojedete cokoladu i složite igracku, onu žutu kutijicu (ona se sastoji od 2 djela, jedan veci i jedan manji), rastavite ju i u onaj manji nakapate kap ili dvije vode, na vodu nasipate sode dovoljno da upije svu vodu a ostatak otpušete (čuvaj oči), kada ste to pripremili stavite negdje sa strane, uzmete drugi komad kutijice (onaj veci) i u njega nalijete malo više od pola ocat ili iscjedite limun (ili limunsku kiselinu), zatim spojite te dvije polovice tako da manja (ona sa sodom bude gore) i pazite da soda i ocat dođu u dodir jer dolazi do reakcije. i to je to kada je je okrenete lii promučkate soda i ocat se spoje i dolazi do reakcije tako da dolazi do burnog stvaranja plinova koji stvara pritisak u kutijici i sve se razleti na 2 djela naravno svi znamo da ocat očajno smrdi a u njega možete stavljati i druge smrdljive tekučine, kada aktivirate bombicu ona poprska sve u okolici PS. ako ne želite a tako brzo pukne u ocat prije spajanja polako sipate sodu da izgubi nešto svoje reaktivnosti (POLAKO i pomalo) i ta bombica može stajati i po par tjedana da ne pukne sve dok se ne aktivira. sa njom možete prestrašiti mnoge glupe budale (tako da im bacite u ruke ili ih zamolite da vam to otvori), a možete ju lansitrati iz topa ili pračke nekome u stan i usrati mu ljepi ugodaj aroma mirisnih štapica... javite mi dal vam je uspjelo :D |
07.04.2006., petak
Bob Marley
Robert Nesta Marley (njegovo pravo ime) roden je 1945. godine u gradu St. Anns. Sa sedamnaest godina snima svoju prvu singl - plocu "Judge Not" saradjujuci sa mentorom Joe Higgsom u studiju u Kingstonu, a godinu kasnije osniva grupu Wailers koji su na okupu sve do danas. Dan prije nego sto je otisao u SAD, 1966. godine, ozenio se Ritom Anderson. Boreci se za ucenja jamajkanske legende Marcus Garveya, Marley i prijatelji postaju odani rastafarijanci. Jedna od najboljih pjesama "I Shot The Sheriff" ce kasnije postati medunarodni hit nakon sto je obradi poznati rock/blues gitarist Eric Clapton (njegova izvedba ce stici na mjesto broj 9 engleske top liste avgusta 1974.). Marley kao govornik jamajkanskih masa (pjesme su mu cesto bile pune socijalnih i politickih komentara) bio je meta politickih bandi. Na njega je izvrsen atentat, 1976. godine, kada je grupa ljudi provalila u njegov dom uoci (ljevicarskog) koncerta. On se pojavio na koncertu "One Love One Peace" i odmah poslije otisao u izgnanstvo u Miami na godinu ipo. Slijedili su albumi "Vibration"(1976) i "Exodus"(1977) koji su mu donijeli status velike zvijezde, vrhunski priznatog muzicara. Tada je njegov prvi singl "Jamming" bio plasiran medu deset najprodavanijih u Velikoj Britaniji. Marleyev povratak kuci je bio trijumfantan (ispred 20,000 ljudi na kingstonskom nacionalnom stadiumu). Britanski punkeri su otkrili da reagge glazba izrazava isti protest koji su i oni pokusali izraziti, sto dovodi do simbioze skinheada i rasta koja naravno nece dugo potrajati. U jednom od istinskih hramova americke crnacke muzike "Apolo Theater"-u u Harlemu u New York-u 1980. godine nastupio je sa Wailersima, a odmah potom dobio jos jedan poziv da nastupi na proslavi dana nezavisnosti Zimbabvea. Ovaj dio njegove internacionalne karijere i uspjele evropske turneje je zakljucen konroverznim albumom "Uprising". U ljeto 1980. godine izgubio je snagu tokom izvodenja koncerta na Medison Square Gardenu i zavrsio u bolnici. Prije tri godine odstranjen mu je nozni prst koji je bio zahvacen rakom, ali cinilo se da se bolest prosirila. Doktori u bolnicama SAD i Njemacke nisu mogli pobijediti tumor na mozgu. Dr Josef Issels, cuveni specijalist koji ga je lijecio, je vidio da vise nema nade i 3. svibnja prestao sa lijecenjem. Umro je 11. svibnja 1980. godine u Miamiju kada je isao da posjeti majku. !!!!!SMRC SMRC!!!!! "Bob Marley, veliki rasta, ziva legenda reggae muzike i njen najuspjesniji predstavnik svojom smrcu oznacio je veliki gubitak za muziku, a za Jamajku do danas nenadoknadiv" legenda nad legendama... |
06.04.2006., četvrtak
Gorillaz
Official biographyThe story of Gorillaz is a characteristally messy one. Saturday Boy Stu-Pot, a keyboard obsessive and nice kid dullard, is the star employee at Uncle Norm's Organ Emporium, on course to make regional manager. But then comes a Saturday to end all weeks (just like a Sunday, but with shopping). Murdoc, with his nasty bad boy crew, ramraids the shop in a tatty Vauxhall Astra. His plan: to seize the synths and form a chart topping band with the booty. He drives... SMASH!... through the shop window and... SMASH!... into Stu-Pot's head, fracturing his eyeball. Result: 30,000 hours of community service for Murdoc, plus 10 hours every week of caring for the vegetabilised Stu-Pot. Soon, Murdoc's rotten driving skills again force life to take a different turn. While attempting a 360 doughnut spin in Nottingham's Tesco carpark, he catapults Stu-Pot through the windscreen and into a kerb. Stu-Pot's other eye is fractured, his mind is revived and he stands a young, black eyed god, with hedgehog hair and a vacant stare. Not only that, but his synth playing takes a serious turn for the weird. Perfect pop material. Stu-Pot is renamed 2D (because he's got two dents in his head). Now Murdoc needs a drummer. Rewind a few years. In New York State, Russel, a middle-class kid, is forced out of his posh private school due to his being possessed by a demon. He lies in a coma for four years, until an elaborate exorcism sets him free. Russel joins Brooklyn High, where he falls in with a group of talented street musicians, rappers and DJs. Hip-Hop saves his soul. For a time. A random drive-by shooting kills all of his friends and as Russel, the lone survivor, lies in a state of shock, the spirits of his chums invade his body, turning Russel's eyes a spooky white and giving him amazing drumming, rapping and general hip-hop skills. His parents move him to England, where they hope he'll have the chance of a quieter life. They hadn't reckoned on Murdoc, who tracks Russel down in a Soho Rap Record Store.Now, all the fledgling group need is a guitarist. They place an ad in the NME. The day the ad is published, a Fed-Ex'd freight container is delivered to their door. Out jumps a small Japanese person carrying a Les Paul. She jabbers at them incomprehensibly, before launching into a riff to end all riffs, rounding it off with a hi-karate jump. The boys are speechless. Noodle has one word for them. It is Noodle. Gorillaz are born, and signed amidst the mayhem of their very first gig. Such is the way legends are created. sry ke nije na hrvatskom... probajte vi prevodit ovaj tekst... ;) |
