Bolje da me nema vise....
07.03.2007., srijeda
Da pocnem negdje
|
eh ovako: prije mi i zivot nije bio los, imao sam sve; stalno drustvo, curu koja me voljela i nisam se imao na sta pozalit. Ali sada se sve okrenulo naopako...vise nemam nista, das mi dani prolaze u usamljenosti, tuzi i nekoj slaboj blesavoj nadi da ce biti bolje. A i u stvari netreba mi nista drugo osim jedne osobe za kojom vec dugo patim...zbog one cure s kojom sam bio sretan, kad je sve stimalo. ali sve je puknulo, vise nemam nista...kao da mi je zivot zavrsio, kao da sam sve prosao a tek mi je 19 godina od kojega je zadnja godina bezveze prošla, i samoci, alkoholu cigaretama i tuznim pjesmama...ostali misle da je samnom sve u redu, i smijem se i sve, zajebavam i tako...ali to je sve gluma, tako sam se dobro izvjezbo u toj ulozi; ali nisam savrsen. Ponekad me sva bol tako sastavi da samo zurim u jednu tocku i uopce ne reagiram na okolinu...i kad me pitaju sta mi je samo kazem da sam se zamislio nesto a u stvari se borim protiv toga da mi suze ne krenu, da melo otjeram onu bol i tugu. toliko sam dobar u tome da i kad hocu plakati nemogu, nedam sam sebi. Sto vise vremena prolazi, to mi je sve gore...iz teskog optimizma kojeg sam imao presao sam u custi pesimizam...u nekakvu depresiju... Mislim da me na zivotu odrzavaju samo lijepa sjecanja na prošlost, zivot koji sam ima...nekad se i osjecam dobro, kada su ta sjecanja tako stvarna...moje beskrajne setna sa mojom lujbavi, njezin miris..ma citava njezina pojava...najdaze mi je kada se sjetim jednog trenutka, trenutka kada sam dobio poruku od moje ljubavi; a u poruci je pisalo "volim te"...i kada taj trenutak nestane zelim da i ja nestanem...da me nema vise, da odem na "bolje mjesto" ako takvo postoji.... Al takva mi je sudbina, osuđen sam da patim za proslosti, za svojom ljubavi...al ipak nemogu samo sudbinu okriviti kad znam da sam i ja kriv, sama moja narav, moja razmisljanja...moje ponasanje, moj neobicni strah da kazem sta osjecam prema nekome, da pokazem te svoje osjecaje... prekjucer mi je bilo najgore, sat vremena sam razmisljao na koji nacin da se ubijem...sta bi bilo najlakse i najbrze...ali nisam nasao efikasan nacin jel kod svakog postoji sansa da prezivim, a to nebi htio...jer bi si samo dokazao da sam nesposoban cak i da se ubijem, da prestanem zivjeti... I o tome sam ja razmisljao, ja, koji sam rekao da nikad nebi dignuo ruku na sebe...al tad mi ta ideja uopce nije izgledala losom, ubijem se i nema me vise...nema nicega, ni bola ni patnje...a ni mog bjednog zivota...a ko da je ikome stalo do mene...neznam jel bi ikome bilo zao sto ne nema vise...i jel bi bilo vise od troje ljudi na mom sprovodu... I tako da sam nakon svega toga odlicio jos malo patiti mozda umrem sam od sebe...nikad neznas mozda mi srce samo pukne jer je previse tuznih stvari u njemu...a ta cura, ljubav mog zivota ne mari za mene...samo ponekad znamo pricati i to zavrsi tako da se nevjerojatno tuzno osjecam iako sam sretan kad zapocnem razgovor s njom...nevjerovatno je kako sve ide nizbrdo...i tko zna kad ce stati...neki ce reci da sam budala sto se uopce zamaram s tim, da zaboravim i da nastavim dalje...al ja nemogu, nemogu kad je volim... ovo je moj prvi post a mozda i zadni...ko zna hocu li biti ziv da objavim drugi... |
