Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.



Photobucket
rega, rega - kvak!

Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube
frog in my hand



Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao:
Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu
.

Zamislila sam se i odgovorila:
Da, ima. Moju.

Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".


dva za jedan: Perin i Đurin blog


Ignis, Vila zaštitnica jezeraca i kuma bloga


Još jedna vila što lebdi nad jezercima.
Erato, muza poezije.
Drugo joj ime -
vitae

Vitae: Ruži iz dravskih vrtova

Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..

To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...

Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?

Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!

Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile
...


Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.





Rupe na vrtnoj tarabi


koki
armin
finding myself
kora
misko
bubilo
majstoricasmora
zmajka

katrida
aquaria
djevojčica lutalica -pinky
horsy
horsey
daniela
lucija9
redakcija jučerašnjih novina
playera
atlantida
irida
Tixi
šareni pajaci
maslina oliva
necutako
minerva- bitter sweet symphony
prudence
panova frula
1977godina
agnie
iskra
Fanny7
LudaMarta
brunhilda
maslackica
cordelia
borgman
MadDog
melodius
Dida
gogoo
sjedokosi
lazy daysleeper
drano, Sićušna plava iskra
slatko grko
Grof V., Vladimir Ordanić
viola
maslackica
borut i vesna
njofra 1
guedes
ledena
slatko grko
kike
mimi
bijeli koralj
vrapčić
decembar2001
sillvanus, stolisnik
plavi zvončići
nihonkichigai
miris dunje
laughing granny
kolegica mica
ježev blog
dinaja
odmor za umorna srca
istina o životu
mendula
sewen2
dream_maker
bespelj
gustirna
morska zvijezda
sagittariusclassic
dordora
greentea
boccacio
perdido
cvjetići
poezija duše
kenguur
fizikalac

Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.

Ipak, nikad ne reci - nikad
.

santea

greeneyes

vierziger

walkingcloud
tip koji sjedi
bez šavova
zrakoplov



Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih

20.12.2012., četvrtak

Ako zora ne svane ...

Photobucket
photo by rU



Smak svijeta! 21.12. 2012. u 12:11.

Opet, po tko zna koji put.
Susret s 'Planetom X', ubojita solarna baklja , promjena Zemljinih magnetskih polova, iskrivljenje Zemljine osi, udar asteroida? Možda dobri stari potop?
Kako bilo da bilo, barem ne moram razmišljati o sadržaju današnjeg posta. Dobro će poslužiti priča koju sam napisala kad su nam prošli put proricali smak svijeta.



Posljednje svitanje

Prvo je s noćnoga neba nestao Mjesec. A zatim je, iz noći u noć, nebo postajalo siromašnije za nove i nove zvjezdane konstelacije. Male su crne rupe počele svoj nezasitni pohod, noći su bivale sve tamnije, a dani sivlji. U podzemnoj komori duboko ispod zemljine površine, negdje na nekoj skrivenoj točci u podzemlju, unutar granica Zemlje šupljih sireva i točnih satova, sat je počeo otkucavati posljednje trenutke Svijeta. Političari i znanstvenici shvatili su da mogu i odlučili su da žele, ne pitajući nikoga. Odlučili su simulirati uvjete koji su vladali u milijuntinki prve milijuntinke sekunde od trenutka stvaranja svemira, od trenutka Velikog praska. Bili su uvjereni kako će sve moći zadržati pod kontrolom, ali nisu u tome uspjeli. Uzde su im se istrgle iz ruku i Svijet je počeo galopirati prema svojoj propasti. Vijest je prasnula u javnost kad je više nisu mogli skrivati, kad su se kratkotrajuća iščezavajuća stanja počela pojavljivati sve češće, kad su postala vidljiva svima. Tada je već bilo prekasno, tada je bilo samo pitanje dana kad će se male crne rupe potpuno oteti nadzoru, početi okrupnjavati i na kraju usisati materijalni svijet. Propast svijeta, koju su kroz vjekove najavljivali proroci i propovjednici, bila je pred vratima.Te je večeri, u večernjim vijestima, spiker profesionalno neutralno, izrekao posljednju vijest: Sutra će svanuti posljednje jutro. Sutrašnji će dan biti posljednji.


Pomislila je na ironiju slučaja. Naime, dan prije noći u kojoj je Mjesec nestao s neba, dan prije no što je počeo početak kraja, Aurora je, govoreći studentima o probabilističkim i neprobabilističkim uzorcima, tvrdnju o nepostojanju stopostotne sigurnosti ilustrirala opaskom: Ništa nije sigurno, sve je samo vjerojatno, pa i to, na primjer, da će svanuti sutrašnje jutro
A tada se vjerojatnost sutrašnjeg jutra odjednom počela smanjivati. Proces sudara protona, započet u tajnoj podzemnoj laboratoriji proizveo je kratkoživuće čestice, a procjena kako će ljudi uspjeti sačuvati kontrolu nad tim procesom pokazala se pogrešnom. U svemiru se događaju razmjene vrlo velikih energija i vrlo violentni procesi, razmjerima neusporedivi s našim sićušnim pokusom - zavaravali su se Znanstvenici, požurivani od nestrpljivih Političara. Kad je Svijet počeo nestajati, i jedni i drugi još uvijek su tvrdili kako mogu ponovo uspostaviti kontrolu, zaustaviti nezaustavljiv proces. No, ubrzo je postalo izvjesno da su nemoćni. Kraj Svijeta ubrzano se približavao. Tada to više nisu mogli tajiti, vijest je objavio, obraćajući se svojim građanima ali i građanima svijeta, predsjednik najmoćnije svjetske sile. Pozvao je na staloženost, održavanje reda i mira, bojeći se panike koja bi i prije stvarne propasti mogla Svijet pretvoriti u bojište i razbojište. No, stvari se nisu razvijale onako kako su to analitičari i političari predviđali. Tih posljednjih dana, dok se Svijet približavao svojem kraju, nije bilo velikih protesta, nereda, pljački, ni izbjegličkih kolona na cestama. Sve se nastavilo događati, kao da se ne događa ništa izvanredno. Nije se imalo kamo pobjeći, ljudi još uvijek nisu mogli odletjeti na neki drugi planet a svoj vlastiti su upravo prokockali. Začudo, nije bilo panike. Automatski, poput navijenih dječjih igračaka ili kutijica koje sviraju dok se opruga ne odvije do kraja, ljudi na svim kontinentima nastavili su obavljati svoje svakodnevne rutine, nadajući se kako će uspjeti odagnati kraj ako održe privid normalnosti. Čak se i broj zločina smanjio, utihnuli su lokalni ratovi, promet se prorijedio, na cestama je bilo sve manje sudara.

I Aurora je nastavila održavati predavanja. Amfiteatarska je dvorana bila puna i Aurora je, čudeći se što ne osjeća tugu, gledala u ta mlada lica koja nikada neće ostarjeti. Sada, pošto je saslušala posljednje vijesti i ugasila televizor, prisjećala se lica svojih studenata, shvaćajući da neće ponovo vidjeti ni jedno od njih. Sutrašnji dan, taj posljednji dan, subota je. Može ostati kod kuće. Kad je spiker izgovorio posljednju vijest, Aurora je istog trenutka počela razmišljati o tome kako će ona provesti taj posljednji dan, posljednji dan za nju i za čitavi Svijet. Nije razmišljala dugo. Ona je, i prije no što je kraj postao izvjestan, znala kako bi željela provesti dan, kad bi znala da joj je to zadnji dan života. Jedino nije bila sigurna - da li da sutra prijepodne opere prozore i pokosi travnjak? Da, učinit će to, no prije toga će, već ujutro, otići k sestri, na kavu. Prisjetit će se zajedničkog djetinjstva, potom još malo sjediti šutke, držeći se za ruke … A onda će poljubiti sestru i njezine kćeri, rukovati se sa šogorom i polako krenuti kući.

Ručak ću skuhati večeras – pomislila je.
Tako ću imati slobodno prijepodne za posjet sestri, pranje prozora i košnju travnjaka … a ručak ću samo dovršiti kad On stigne.


Moći ću putovati brzo, ceste su već danas bile gotovo prazne, vidio sam u Dnevniku. Imat ćemo cijelo poslijepodne, večer i cijelu noć … rekao je kad ju je nazvao, koju minutu nakon što je u večernjim vijestima bila objavljena posljednja vijest.

Imat ćemo čitavu jednu vječnost, zajedno – pomislila je sa smiješkom.
Bit će to susret koji će potrajati vječno. Više neće biti ni jednog rastanka.


Prozori su blistali a miris svježe oprane zavjese miješao se s mirisom pokošena travnjaka. Proljetna je toplina uspjela potrajati unatoč tomu što je Sunce posljednjih dana sjalo nekako mutno i prigušeno. Bližilo se podne, a podnevna je svjetlost dobila nestvarnu mekoću, pa je svijet izgledao ljepši no ikad, tom svjetlošću okupan. Aurora je posljednjeg dana ustala rano, nije željela propustiti posljednje svitanje. Ogrnula je tanki svileni ogrtač i bosonoga izašla u vrt. Prije no što su prve zrake sunca zablistale u kapljicama rose na vlatima trave, obišla je svoje malo vrtno kraljevstvo. U vrtnim su jezercima šumile fontane, cvjetovi lopoča već su počeli otvarati latice, zlatne su ribice doplivale na površinu vode, proseći hranu. Sjela je na vrtnu klupicu sa šalicom kave i cigaretom u ruci. Gledajući posljednje svitanje, Aurora je pomislila kako nikada do tada nije tako intenzivno osjećala samu sebe, svoje tijelo, svoju misao, svoje emocije, dok je cijelim svojim bićem očekivala dolazak Onoga kojeg je ljubila.

Toga posljednjeg prijepodneva Aurora je stigla je popiti kavu sa sestrom i uraditi sve planirano. Čak je i stol postavila i ručak servirala, koji tren prije no što je On stigao. Dok su ručali, nisu razgovarali o propasti Svijeta, nisu pominjali kraj, sjećali su se svojeg prvog susreta i početka svoje ljubavi. Aurora bi inače, kad bi ručala s Njim, posuđe ostavljala neoprano, ne želeći izgubiti ni jedan zajednički trenutak. No, poslije ovog posljednjeg ručka, oprali su posuđe zajedno. On je spretno uzimao vrele, mokre tanjure iz njezine ruke, brisao ih i odlagao u kuhinjski ormarić. Čudila se otkuda On nepogrješivo zna gdje što treba odložiti, iako nikada ranije te ormariće nije otvarao.

Znaš što – rekao joj je kad je sve posuđe bilo oprano i spremljeno – do vikendice je manje od sata vožnje. Rado bih s Tobom pogledao zalazak sunca, na obali Dunava.

Uz put su se na cesti mimoišli sa svega dva vozila. U jednom je bio mladi par a u drugom čitava velika obitelj. Dok su mimoilazili karavan u kojem je žena sjedila kraj muža, a djeca na zadnjem sjedištu, Aurori je kroz prozor veselo mahnuo plavokosi pjegavi dječak. Šumskim su se puteljkom spustili do obale. Pješčani sprud, vrbe koje se nadvijaju nad vodu, odsjaji sunca i ptičji cvrkut. Bilo je baš kao kad su na tome mjestu bili zajedno, prošloga ljeta. Na trenutak joj se učinilo da se na pijesku još uvijek ocrtavaju njihove bose stope. Nisu govorili ništa, držeći se za ruke, pogledom su pratili sunčev trag koji se rumenio riječnim tokom, zablistao posljednji put i ugasio se.

Htjela bih umrijeti u Tvojem naručju, u svojem krevetu – rekla mu je.
Zagrljeni, popeše se do vikend kućice, zaključaše je i smijući se tom besmislenom činu, ukrcaše se u automobil. Cesta je bila prazna i mračna, ni jednog vozila. U većini kuća uz cestu prozori su svijetlili, ljudi su večerali i spremali se na počinak. Nisu bili gladni, njih dvoje, no ipak su, kad su se vratili kući, sjeli za stol. Uz bocu vina grickali su sir i bademe. I slušali Bacha, Uder the Stars. Sjedili su tako blizu jedno drugome da su se dodirivali. I pili su iz jedne čaše, kao onda kad su se prvi puta sreli, na jednom skupu, kad joj je on ponudio svoju čašu, pošto je ona svoju nespretno razbila. Kad su popili posljednji gutljaj, kad je glazba utihnula, Aurora je čašu odložila u sudoper u kuhiji. U zdjelicu svojih mačjih ljubimaca istresla je njihov posljednji obrok. Posljednji je put pogladila sjajnu dlaku, zagrlila vižljasta mačja tijela i zatvorila vrata kuhinje.

On ju je čekao, stojeći na vratima otvorenim prema vrtu. Poljubili su se tu, na pragu, pod nebom na kojem više nije bilo zvijezda i zagrljeni krenuli u postelju. U njihov posljednji zagrljaj slila se sva strast i sva nježnost svih njihovih susreta. Svijet je za njih na trenutak nestao, i prije svojeg stvarnog nestanka. Postojala su samo njihova tijela, sjedinjena bliskošću koja je bila dublja od tjelesnog dodira. Aurora je osjetila kako se zemlja još jednom, posljednji puta, pod njima izmiče.

Ostali su zagrljeni, ona s glavom na Njegovim prsima. Čula je kako mu disanje postaje duboko, zaspao je. Aurora je puhnula u svijeću koja im je gorjela kraj uzglavlja i ponovo položila glavu na Njegove grudi. Dok je tonula u san, posljednji zvuk koji je čula bilo je kucanje srca. Nije mogla razabrati čuje li to Njegovo ili svoje srce.

Otkucaji su nam se konačno slili u savršeno sazvučje …. pomislila je.
I to je bila Aurorina posljednja misao, tik prije svitanja zore koja nikada neće svanuti.





- 08:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            




tempus fugit!
carpe diem.




2006 - 2018. by Rusalka.
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


RUSALKA PUZZLE



SCORPIO

eighth sign of the zodiac,
introverted sign;
its element is water;
its quality is fixed;
its planet is Pluto;
its stone is Opal


Photobucket



ptičica

rusy on flickr

ruuuuuuu7@gmail.com





Hvala, Lazy, za taj lijepi Waltz!


Ed Bruce - Everything's A Waltz



We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz

Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz
...

Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...


...

Photobucket












moj_dragi_Lucky

Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.

crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.

na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.

znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.

moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.

ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.

i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...

al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.

na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.






Opis bloga


Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.


Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi
izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?

Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?

O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.




Poklon Grofa V.:
dječak i vila


koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana

u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j

a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta




.

Rusalkina zbirka žaba i riba