Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Pamćenje je vještina a zaboravljanje umjetnost ... rekla je. No, čiji je to citat uspjela sam zaboraviti - dodala je nakon poduže stanke.
Svi se nasmijaše. Sedam lica u krugu. No, dok je pogledom kružila od jednog do drugog, nije se mogla sjetiti ni jednog imena, čak ni svog vlastitog. Ipak, osjećaj koji ju je prožeo mogla je ne samo imenovati nego i definirati. Déja senti - fenomen da ste nešto takvo već ranije osjećali. A osjećala je da joj je soba u kojoj je sjedila okružena sa sedam nepoznatih lica odranije poznata iako je bila sigurna da se tu danas nalazi po prvi put.
Pa otkuda onda taj funny, familiar, forgoten feeling? upita se, a u sjećanju joj odjeknuše i melodija i riječi pjesme.
Pričekala je da melodija i riječu utihnu pa tada reče: Déja visité ...
Déja visité?
Čini vam se da ste ovdje već bili?
Ona okrete glavu prema zvuku Glasa.
Da, iako sam sigurna da sam ovdje prvi put, premda moram priznati da ne znam zašto sam ovdje ni kako sam amo dospjela, mogu do u detalje opisati dio sobe koji mi je van vidnog kruga.
A kako bih to mogla ako ovdje već nisam bila?
Ako je tako, uradite to pa da provjerimo - reče Glas. Opišite što vam se nalazi iza leđa. No, nemojte se osvrtati ...
Visoka vitrina s knjigama .... -poče Ona nabrajati. Trešnjevo drvo, lijepe intarzije s motivom ruže na vratima ...
Motiv ruže ... reče Glas. Na što vas ruža podsjeća?
Ruža je ...
Ruža je ruža je ... ruža ... odgovori Ona.
No, ne poznajem nikoga po imenu Ruža ....
...
Ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, mirisalo bi i s drugim imenom... reče Glas.
Nisam baš sigurna da je bard s Avona u pravu ... odgovori Ona. Nisam baš sigurna da bi ruža doista tako slatko mirisala kad bi joj svi zaboravili ime. Nisam baš sigurna bi li uopće mirisala kad bi i sama svoje ime zaboravila ...
Ars oblivionis, umjetnost zaboravljanja ... nasmija se Glas. Neke ruže nikada ne ovladaju tom umjetnošću.
Uz izuzetak onih plavih ... nasmija se i Ona.
Sve isperu prve kiše
i prekrije mlada trava
kad se jednom pomiriše
plava ruža zaborava ...
Onih sedam lica u krugu nasmijaše se uglas s njom no na licu im nije bilo osmijeha.
Sedam ruku pruži se prema njoj. Jedna joj je nudila sedam rubinski crvenih zrnaca mogranja, druga joj je pružala čašu punu iskričave prozirne tekućine, na čaši je pisalo - Letha. I u trećoj ruci bila je čaša, no tekućina u njoj iskrila se i isparavala mentolski zeleno. U isparenju ona načas ugleda sićušnu zelenu vilu i omirisa volj apsinta. Prsti četvte ruke graciozno su se svijali oko zarezane glavice maka iz koje je kapao mutan bijeli sok. U petoj je ruci blistao ružičasti cvijet japanske trešnje, one trešnje koja cvjeta no ne zameće plod a na šestom je dlanu ležala mala bijela pilula koju je znak X dijelio na četiri dijela.
Ona pogledom preleti preko ispruženih ruku, no pogled joj se nije zaustavio na onih šest koje su joj nešto nudile nego na onoj sedmoj koja bijaše prazna. Linija života zaokruživala je venerin brijeg gusto namreškan linijama erotike i isprekidano tekla od zapešća prema korijenu palca. Linija glave i linija srca pružale su se paraleno preko dlana nigdje se ne dodirujući. Zapazila je i snažno istaknut mjesečev brijeg u korijenu malog prsta, znak bujne mašte i duplu liniju 'narukvica zdravlja i bolesti' na ručnom zglobu. Iz sjecišta linija u središtu dlana niknu plavi cvijet. Bila je to plava ruža i dok se Ona pitala je li to ona plava ruža zaborava koju je upravo spomenula s ružine stapke otpade trnje, latice cvijeta se smanjiše. Na dlanu ruke, a Ona se upita nije li ta ruka njezina, ležao je mali plavi cvijetak.
Nezaboravak ... šapnu Ona i prinese plavi cvjetić usnama.
Zaborav je smrt s pravom na nadu ... reče Glas.
I u tom trenutku Ona se sjeti tko je autor citata: Pamćenje je vještina a zaboravljanje umjetnost ...
... jedno od onih mjesta u koje se zaljubiš na prvi pogled.
Jedno od onih mjesta na koje se vjerojatno nikada više nećeš vratiti, no lijepo je znati da će takvo mjesto postojati i kada tebe više ne bude.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
