Marketing
Zaborav, kratka priča
photo by rU
Pamćenje je vještina a zaboravljanje umjetnost ... rekla je.
No, čiji je to citat uspjela sam zaboraviti - dodala je nakon poduže stanke.
Svi se nasmijaše. Sedam lica u krugu. No, dok je pogledom kružila od jednog do drugog, nije se mogla sjetiti ni jednog imena, čak ni svog vlastitog. Ipak, osjećaj koji ju je prožeo mogla je ne samo imenovati nego i definirati. Déja senti - fenomen da ste nešto takvo već ranije osjećali. A osjećala je da joj je soba u kojoj je sjedila okružena sa sedam nepoznatih lica odranije poznata iako je bila sigurna da se tu danas nalazi po prvi put.
Pa otkuda onda taj funny, familiar, forgoten feeling? upita se, a u sjećanju joj odjeknuše i melodija i riječi pjesme.
Pričekala je da melodija i riječu utihnu pa tada reče: Déja visité ...
Déja visité?
Čini vam se da ste ovdje već bili?
Ona okrete glavu prema zvuku Glasa.
Da, iako sam sigurna da sam ovdje prvi put, premda moram priznati da ne znam zašto sam ovdje ni kako sam amo dospjela, mogu do u detalje opisati dio sobe koji mi je van vidnog kruga.
A kako bih to mogla ako ovdje već nisam bila?
Ako je tako, uradite to pa da provjerimo - reče Glas.
Opišite što vam se nalazi iza leđa. No, nemojte se osvrtati ...
Visoka vitrina s knjigama .... -poče Ona nabrajati.
Trešnjevo drvo, lijepe intarzije s motivom ruže na vratima ...
Motiv ruže ... reče Glas.
Na što vas ruža podsjeća?
Ruža je ...
Ruža je ruža je ... ruža ... odgovori Ona.
No, ne poznajem nikoga po imenu Ruža ....
...
Ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, mirisalo bi i s drugim imenom... reče Glas.
Nisam baš sigurna da je bard s Avona u pravu ... odgovori Ona.
Nisam baš sigurna da bi ruža doista tako slatko mirisala kad bi joj svi zaboravili ime. Nisam baš sigurna bi li uopće mirisala kad bi i sama svoje ime zaboravila ...
Ars oblivionis, umjetnost zaboravljanja ... nasmija se Glas.
Neke ruže nikada ne ovladaju tom umjetnošću.
Uz izuzetak onih plavih ... nasmija se i Ona.
Sve isperu prve kiše
i prekrije mlada trava
kad se jednom pomiriše
plava ruža zaborava ...
Onih sedam lica u krugu nasmijaše se uglas s njom no na licu im nije bilo osmijeha.
Sedam ruku pruži se prema njoj. Jedna joj je nudila sedam rubinski crvenih zrnaca mogranja, druga joj je pružala čašu punu iskričave prozirne tekućine, na čaši je pisalo - Letha. I u trećoj ruci bila je čaša, no tekućina u njoj iskrila se i isparavala mentolski zeleno. U isparenju ona načas ugleda sićušnu zelenu vilu i omirisa volj apsinta. Prsti četvte ruke graciozno su se svijali oko zarezane glavice maka iz koje je kapao mutan bijeli sok. U petoj je ruci blistao ružičasti cvijet japanske trešnje, one trešnje koja cvjeta no ne zameće plod a na šestom je dlanu ležala mala bijela pilula koju je znak X dijelio na četiri dijela.
Ona pogledom preleti preko ispruženih ruku, no pogled joj se nije zaustavio na onih šest koje su joj nešto nudile nego na onoj sedmoj koja bijaše prazna. Linija života zaokruživala je venerin brijeg gusto namreškan linijama erotike i isprekidano tekla od zapešća prema korijenu palca. Linija glave i linija srca pružale su se paraleno preko dlana nigdje se ne dodirujući. Zapazila je i snažno istaknut mjesečev brijeg u korijenu malog prsta, znak bujne mašte i duplu liniju 'narukvica zdravlja i bolesti' na ručnom zglobu. Iz sjecišta linija u središtu dlana niknu plavi cvijet. Bila je to plava ruža i dok se Ona pitala je li to ona plava ruža zaborava koju je upravo spomenula s ružine stapke otpade trnje, latice cvijeta se smanjiše. Na dlanu ruke, a Ona se upita nije li ta ruka njezina, ležao je mali plavi cvijetak.
Nezaboravak ... šapnu Ona i prinese plavi cvjetić usnama.
Zaborav je smrt s pravom na nadu ... reče Glas.
I u tom trenutku Ona se sjeti tko je autor citata: Pamćenje je vještina a zaboravljanje umjetnost ...
Post je objavljen 25.06.2012. u 12:01 sati.