Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
23.01.2012., ponedjeljak
jedna priča iz Rusalkine arhive
|
Stariji posjetitelji Začaranih jezeraca možda će se sjetiti priče. A za one kojima se priča ne čita - sličice. Ribara starog kći ... nigdje na svijetu od sto milja ljepote takve ni kao što bješe lijepa Janja ribara starog kći ... ... Bila je kćer ribara i zvala se Janja. A ribar i nije bio tako star kako je izgledao. Visok, smeđokos, nekoć zgodan muškarac koji je privlačio ženske poglede, sad se sav osušio i postarao, pa bi često neki neznanac pomislio da je Janji djed, a ne otac. Janjin otac, ribar koji još nije bio starac iako je ličio na starca, posjedio je preko noći kad mu je umrla žena, Janjina mati. Janji tada nije bilo još ni punih šest godina. Janja se majke sjećala kao kroz maglu, a Janjinu je ocu, prerano ostarjelom ribaru, slika Janjine majke, lijepe i mlade, još uvijek bila živa pred očima. Tanjušna, blijeda, plavooka i dugokosa, bila je mati u Janjinu sjećanju. Janja je majku pamtila već bolesnu. Čuvena po ljepoti, mati je pred smrt okopnjela, poput snijega. Koža joj je postala prozirna, stas tanak poput trske iz rita. Ostadoše samo oči, velike, plave. Oči i kosa, divna, bujna, duga, valovita. Janja je, kao zadnju sliku o svojoj majci, zapamtila sljedeći prizor: Njezina mati, u dugoj bijeloj spavaćici sjedi, leđima okrenuta prozoru kroz koji se vidi dunavska obala. Otac stoji iza nje, kao da želi svojim širokim i snažnim plećima zakloniti Dunav koji je te godine bio tako nabujao da je stigao gotovo do praga ribarske kolibe. Otac prstima prolazi kroz majčinu bujnu kosu: Jedina moja ... od tebe ostade samo ta prekrasna kosa ... Umrla je ubrzo nakon toga. Sahranio ju je, poput djevojke, u bijeloj haljini, raspuštene kose. Sam je nabrao lopoče na Dunavu i upleo ih u vijenac kojim ju je okitio. A cijelo se selo zgražalo. Jer nije ni popa zvao, nego je samo tamburaše masno platio da joj sviraju, dok je spuštaju u raku. A potom je pio, sam, sjedeći na dunavskoj obali. I nije se trijeznio danima. … Selo nije voljelo Janjinu mater. Ribar ju je doveo kao svoju nevjestu, jedne jeseni, kad se vratio s puta. Te je godine radio na brodu koji je teret prevozio Dunavom do mora. Planirao je slamni krov na kući zamijeniti crjepovima, a htio je i novi čamac kupiti, pa mu je trebalo novaca. Cure, koje su na zgodnoga ribara bacile oko, zamrzile su je istoga trena. Sva je ispijena ... Obrazi joj blijedi, bez kapi krvi ... I uznosita je, gospodski se odijeva ... tko zna gdje ju je pronašao... Bećari iz cijeloga kraja, s kojima je ribar kao momak lumpovao u krčmama duž Dunava, zapalili su se za blijedom ribarevom nevjestom. I momci, ali i oni poženjeni, uzdisali su, i bljedoliku ribarevu nevjestu zamišljali dok su se sa svojim snašama i curama ljubili pod perinom ili na sjeniku. A seoske babe i snaše nisu je skidale s jezika. Gradska frajlica, kažem vam ja ... A naši se muški svi redom za njom zapalili, k'o kerovi ... Velim ja vama, on ju je sigurno doveo iz kupleraja ... te ruke nisu nikad motiku držale ... Da barem kosu maramom poveže, ko udata žena ... nego hoda kose raspuštene, ko cura ... I gleda urokljivo ... kad me pogledala tim plavim očima, odma' me počela groznica tresti ... Ni ime nema ko kršteno čeljade ... K'o je još vidio da se neko zove Morana... k'o da je vila a ne žena ... A onaj njen u nju gleda k'o u zvijezdu, sunce i mjesec, pa sve umjesto nje po kući radi ... A ribar je te ruke, taj vitki stas, tu dugu kosu, te plave oči ljubio više od svega. I nije dopuštao da se ti meki dlanovi ospu žuljevima, ni da ta bijela put pocrni na suncu. I tako joj ruke nikada i nisu dotakle motike, ribareva je nevjesta radila samo u kući, kuhala, spremala malenu ribarevu kolibu i plela mreže, sjedeći na klupici pred kućom, u hladu velike bijele breze. Dok je mreže plela i krpala, tiho bi pjevušila. A pošto je kćer rodila, gotovo umrijevši u porodu, do nogu bi, u travu, položila zibku i djetetu pjevala uspavanku. Njezinu bi pjesmu vjetar povremeno nosio do zadnjih seoskih kuća a tada bi se stoka u stajama uznemirila, muškarci bi se uzvrpoljili, žene bi klele, a babe se križale ... Babe su već i sa seoskim popom razgovarale. Je l' se ribar oženio tom neznankom i je l' se njome oženio u crkvi, to nisu mogle znati. No, znale su da dijete nije kršteno, barem ne u njihovoj crkvi. 'Tentale' su seoskog popa tako dugo dok se on nije jednoga dana uputio do ribareve kolibe. Bio je već postariji, pa se, onako podebeo, uspuhao dok je u svojoj crnoj odježdi, po suncu, klipsao prema ribarevoj kući. U hladu breze, na klupici, sjedila je Ona. Dijete joj je bilo na prsima, a ona je djetetu tiho pjevala. Kad je podigla pogled prema njemu, pop je segnuo rukom da se prekriži, no ruka mu je u zraku zastala. Zastala mu je i riječ u grlu, njemu koji je bio rječit i čuven zbog svojih propovjedi. Ona je brzo prekrila grudi košuljom i upitala ga: Kojim poslom, gospodine? Ah, sutra je Veliki petak, pa sam htio onoga tvojega pitati ... može li donijeti kojeg smuđa u moj dvor. Bit će mi župnik na ručku .... on će na Uskrs držati misu u našoj crkvi ... Mojega neće biti do večeri, na Dunavu je ... Reći ću mu, kad se vrati. A on se još nikad nije vratio prazne mreže. Pop je odjurio, kao da ga vjetri nose. I usput je čvrsto stiskao križ koji mu je na tankom lančiću visio na prsima, govoreći: Apage Satana ... apage ...No, njezin pogled, to dijete na njezinim prsima i pjesma koju je pjevala, pratili su ga još danima. A babama je rekao da je puste u miru, i da je dijete kršteno u gradu pa nemaju razloga za brigu ... Od tada je u širokom luku zaobilazio ribarevu kolibu. … Ribareva je koliba bila izvan sela, blizu dunavske obale. Od kada se ribar oženio, rijetko je tko k njima svraćao jer ribar je bio prijeke naravi i ljubomoran. Žene su se bojale njegove psovke, ako bi nečim uvrijedile njegovu nevjestu a ljudi, čije bi se oči zažagrile kad bi im se pogled spustio na ribarevu ženu, bojali su se da bi ih ljubomorni muž mogao u Dunav baciti, ili još štogod gore uraditi ... I tako su ribar i njegova nevjesta živjeli udvoje, gotovo se ne družeći s drugim ljudima. Ona nije nikada sjedala s njim u čamac, ostajala je na obali, čekajući ga. Dok bi ga čekala, plela bi mreže ili samo sjedila i gledala oblake. Pogled joj se nikada nije spuštao na vode Dunava. Mislio je da će mu srce iskočiti iz grudiju, od veselja ... kad mu je rekla da će ih do jeseni biti - troje ... Kćer mi rodi! rekao je. I nek ima tvoje oči ... Rodit' ću ti kćer ... odgovorila je. Z n a m da ću ti kćer roditi. Ja bih ti ipak radije sina rodila, i a k o ... Prvo kćer! A za sina ima vremena ... rekao je ljubeći je. A zatim ju je podigao uvis i zavrtio. U srcu ga je zazeblo, bila je tako lagana da nije osjećao nikakve težine. I uplašio se, strašno se uplašio na slutnju da im je ostalo još samo malo vremena. Neće više nikakav posao ni taknuti, sve dok ne rodi ... zarekao se. … Lijevale su, danima, novembarske kiše, a Dunav je bio višlji nego što to pamte i najstariji alasi, kad je ribara jedne noći probudilo Moranino ubrzano disanje. Pozvat ću staru Magdu, da ti pomogne ... rekao joj je. Ne! nitko mi ne treba ... Nitko ... osim Tebe ... ... I tako je ribar sam dočekao u ruke svoju novorođenu kćer kad ju je Morana, nakon dugih porođajnih muka, uspjela istisnuti iz svojeg izmučenog tijela. Nije uspio kćer dobro niti pogledati, samo ju je zamotanu odložio u pripremljenu zibku, jer je iz Morane briznula krv, natapajući plahtu. Iskrvarila je jako i gotovo umrla. Dok su godine prolazile, ribar je Moranu ljubio sve snažnije, i želio sve jače, no sada je, ljubeći je, zastajao u svojem užitku i povlačio se prije vrhunca. Sjećao se onoga «i a k o» koje je Morana izrekla, kad je kazala da mu želi roditi sina. I sjećao se rijeke krvi koja je iz nje potekla nakon poroda. I nije želio sina, nije želio više djece ... ne ako bi to značilo smrt za Moranu. A bojao se da bi ponovno rađanje moglo njegovu Moranu odvesti u smrt. Osjećao je da i Morana njega ljubi i želi sve jače. I kad bi se noću pretvarao da je zaspao, s bolom je slušao jecaje koje je Morana gušila zagnjurivši lice u jastuk. … Te je godine zavladala suša, zima je bila bez snijega, izostale su proljetne kiše, a potom je zavladala ljetna žega. Dunav je te godine bio jako nizak i činilo se da gubeći snagu teče sve sporije. Dok se toga jutra opraštao od Morane, spremajući se u ribolov, učinilo mu se kako su obrazi njegove ljubljene rumeniji a oči blistavije no što su odavno bile. I stvarno, dok je Dunav snagu gubio, Morana kao da je ponovo procvjetala. Dok je ljubio te ljubljene usne, preplavio ga je val želje. I obljubio ju je tu, na pragu kolibe. Oboje su potonuli u vrtlog strasti, ljubili su se opet kao kad su se tek sreli. Izgubio je nadzor nad sobom.... Dok je, nešto kasnije, njegov čamac plovio niskim dunavskim vodama, ribar se kajao što je izgubio glavu, što se nije mogao suzdržati, u zadnji čas. I nadao se da neće biti posljedica. Morana je i dalje cvjetala. Trajalo je to do prvih jesenjih kiša. A te jeseni kiše su se slile tako naglo, nadoknađujući sušno proljeće i ljeto, da je Dunav narastao i izlio se iz korita u samo jednoj noći. Te je noći Morana pobacila i iskrvarila. Poživjela je još tri dana, a četvrtoga dana kad je već mrtva ležala na odru, s vijencem od lopoča i u bijeloj haljini, Dunav se počeo povlačiti. Iako je dijete koje se nije ni rodilo bilo tek grudica mesa, ribar je ipak znao da bi to bio sin ... I slutio je da bi Morana možda poživjela da je Dunav ranije počeo opadati, da je plod koji je pobacila bio ženski. ... .... ko drijenak su joj usne pune ko jela vitak stas ko riba bistre oči ima ko slavuj mio glas ... Janjin otac, dunavski ribar, rodio se i odrastao uz Dunav, no višlje, uzvodno. Čim je stasao, ukrcao se na brod i nekoliko godina plovio Dunavom. A kada se zaželio mira i obale, sagradio je kolibu na rubu jednoga sela, nizvodno od mjesta svojega rođenja ... i riješio tu i ostati. Vijesti od roditelja stizale su mu rijetkim pismima, a on je znao da se o njima brine stariji brat koji će naslijediti obiteljsko imanje. A kad mu je Morana rodila kćer, dali su joj ime Janja, po njegovoj majci. Baka i unuka nikada se nisu srele, a ribar je bio sretan što je Janja, uz materinu ljepotu, naslijedila i nešto čvrstoće i snage svoje bake. Janja je odrastala k'o gospodsko dijete, njegovana i pažena. A ipak, bila je nekako samonikla, povučena u sebe. Već je od malena shvatila da unatoč svoj pažnji i brizi, ona nije u centru života svojih roditelja. Osjećala je da je roditelji vole, no, činilo joj se da je otac voli prvenstveno zato što je ona kćer žene koju obožava, a da je mati ljubi upravo stoga što ju je rodila s čovjekom koji je zadobio svu njezinu ljubav. A Janja je žarko željela da oboje vole nju, Janju, zbog nje same, a ne samo zato što je rođena iz njihove velike ljubavi. Osjećala se isključenom kad bi vidjela poglede koje otac i mati razmjenjuju, a kad bi se njih dvoje dotakli ili se uzeli za ruke, poželjela bi se ugurati među njih. No, nikada to nije učinila. Janjin je otac prema svojoj kćeri imao proturječna osjećanja. Kćer je bila plod njegove ljubavi prema Morani, no ona mu je Moranu gotovo oduzela. Kad bi gledao Janjino lice, tako slično Moraninom, uvijek bi se sjetio trenutka kad je svoju kćer, krvavo i sklisko novorođenče, i ne pogledavši ga pažljivije, odložio u zibku, da bi pokušao spasiti život ženi koja ju je upravo rodila, ženi koju je ljubio tako silno da bi bio sposoban pustiti nek' propadne cijeli svijet ako bi to značilo njezin spas. Grizla ga je savjest što kćer uvijek stavlja na drugo mjesto. … Morana je umrla, pobacivši, kad je Janji bilo šest godina. Ribar je mislio kako nitko ne može zauzeti Moranino mjesto u njegovu srcu, kako će to mjesto zauvijek ostati prazno. No, ljudsko srce ne podnosi prazninu ... I prije nego što je to otac shvatio, njegova je kćer Janja zaposjela materino mjesto u ribarevu srcu. … Od Moranine su smrti prošla tri tjedna, Dunav se povukao. Ribar je posijedio one noći kad mu je žena umrla. Do tada nije imao nijednu sijedu, a sad su mu sve bile sijede, osjećao se kao starac. Iako bi najradije legao na obalu Dunava i umro, znao je da to ne može učiniti. Imao je kćer koju je trebalo prehraniti. I tako je toga jutra pokupio mreže i krenuo do čamca, namjeravajući isploviti. A Janja je već sjedila u čamcu, držeći veslo svojim dječjim rukama. Tek je navršila šest godina, bila je još dijete a ipak, crte su joj već poprimale žensku ljepotu i otac je shvatio da će izrasti u pravu ljepoticu. Neću se ni dva puta okrenuti, a već će neki neznanac naići, srce joj osvojiti ... i odvesti je... Dok je stajao na obali i gledao svoju kćer koja je sjedila u čamcu i čekala ga, njezina sličnost s majkom, s ljubljenom Moranom, snažno ga je pogodila. Janja je imala Moranine oči i istu valovitu plavu kosu koja se otimala svakoj povezači. Iako je ribar mislio da žene mogu mrežu plesti ali ne i ribu mrežom loviti, iako je mislio kako će mu djevojčica u čamcu biti samo dodatna briga, ipak nije mogao reći ne svojoj kćeri. Ni tada, ni kasnije ... I tako je Janja, ribareva kći, i sama postala ribar. Gledala je i učila brzo. No, njezinom se ocu činilo da neke stvari zna i prije no što ju je poučio, činilo mu se da Janja Dunav osjeća i razumije bolje od njega koji je na Dunavu proveo čitav život. Janja je plivala kao riba i ronila kao ronac, veslala je spretno poput starog alasa ... Nepogrešivo je znala gdje su špornjevi, a gdje sprudovi, koja riba koju vodu voli. Ribe kao da su same ulazile u Janjinu mrežu, galebovi su se spuštali na pramac čamca, a patke joj jele iz ruke. Janja bi vješto oponašanim kreketom ravnala žabljim zborom, a bjelouška bi joj na poziv dopuzala do nogu ... Kad nijedan ribar danima nije ulovio ništa, Janja bi se kući vraćala pune mreže. Otac je bio zapanjen: Tko ju je tome naučio? On nije a nije ni mati koja nije Dunav mogla niti pogledati, a kamoli mu prići. Janja kao da se rodila s tim znanjem o Dunavu ... Otkuda ti sve to znaš, kćeri? Tko te je svemu tome naučio ... i kada ? upitao ju je. Ne znam ... rekla je Janja. Nije me učio niko ... nego mi se čini ... kao da se ja svega toga ... s j e ć a m ... I tada se ribar sjetio. Sjetio se kako je sreo Moranu, Janjinu mater. Toga se proljeća ukrcao na deregliju koja se spuštala niz Dunav, prenoseći raznovrsnu robu, ukrcavajući i iskrcavajući teret u lukama kroz koje je prolazila. Dunav je bio visok i brz te godine i valjao je srušena debla, izvaljene stare panjeve i polomljeno granje. Jednog maglovitog jutra stajao je na pramcu i gledao niz vodu - uz rub obale bilo je zakačeno izvaljeno deblo a na njemu je ležalo nago žensko tijelo. Utopljenica ... pomislio je. Valovi koje je podigla dereglija otkačili su deblo od obale i ono je, ljuljajući se, zaplovilo. Skočio je u vodu i otplivao do debla kad mu se učinilo da se tijelo pomaknulo. Bacili su mu uže s palube ...Kad ju je položio na uglačane daske, ponovo je povjerovao da je mrtva. Lice joj je bilo bijelo, beskrvno a usne plavičaste. Nježne joj se grudi nisu dizale, bila je ledeno hladna i nije joj čuo otkucaje srca. Pošto je odrastao na rijeci, znao je što mu je činiti. Otvorio joj je usne i svojim joj dahom udahnuo život. Kad je otvorila plave oči znao je da mu nema života bez toga pogleda. Tri je dana ležala u potpalublju šuteći. Jedva joj je, skoro nasilu, uspio uliti u grlo vrele, krepke riblje juhe. A kad se četvrtoga dana uspravila na ležaju, riješio je da je neće ništa pitati, ni tko je, ni odakle dolazi ... ni kako se našla u Dunavu ... ni što ju je to u Dunav natjeralo. Čekat će da prizdravi, a onda će je pitati samo jedno – hoće li mu biti žena. I neće je to pitati samo jednom. Ako ga odbije, pitat će je ponovo i ponovo, sve dok ne dobije potvrdan odgovor. Bio je spreman na nju čekati i čitav život, ako zatreba. No, nije uopće morao čekati. Nakon nekoliko dana rekao joj je: Udaj se za mene. Iskrcat ćemo se u sljedećoj luci, povest ću te svojoj kući ... Imam samo kolibu na obali, čamac i mreže, no mlad sam i snažan ... Brinut ću se za tebe ... i poštovat ću te i ljubiti do zadnjega daha ... Pogledala ga je tim velikim plavim očima, a pogled joj je bio plavlji i dublji od Dunava. Znao je odgovor i prije no što je kimnula glavom i gotovo je zakliktao od sreće. Doveo ju je svojoj kući i namjeravao je vjenčati je u seoskoj crkvi. Dok se još oporavljala, ona je spavala u postelji, a on vani, pod kućnom strijehom, u čamcu izvučenom na obalu. Nije joj prilazio ... Još uvijek nije progovorila niti riječi, samo ga je slušala i gledala ga je pogledom od kojega je krv brzo strujala njegovim žilama i kovitlala mu se u srcu poput dunavskog vira. Nije ništa rekla ni kad je iz grada donio bijelu svilenu haljinu za vjenčanje i položio je na postelju. Pokazala mu je, gestom, neka se okrene, a kad ga je nekoliko trenutaka dotaknula po ramenu, okrenuo se ... Bila je prelijepa u toj bijeloj haljini od svile. Plava joj se kosa rasula po ramenima a on je kleknuo pred nju, kao pred ikonu. Oči su joj zablistale, na usnama joj se pojavio osmijeh. Nasmijala se glasno i zvonko dok je on gledao kako raskopčava haljinu, spušta je na pod i stoji pred njim, veličanstveno lijepa i potpuno naga. Nisu čekali vjenčanje. Kad mu je, poslije, ležala u zagrljaju, činilo mu se da u naručju drži cijeli svijet. A kad mu je na uho šapnula: Ljubim te ... znao je da im ne treba ni pop ni crkva, ni obred ni zavjet ... Za nju će postojati samo On, a za njega Ona, dok ih smrt ne rastavi ... … ... Umilna joj je pjesma njena Sav je ribarnik pun Kad sjedne ocu mrežu plete Kraj nje se ljulja čun ... Janja je rasla brzo, bila je zdrava i čvrsta i nikada nije bolovala. Iako je na Dunavu bila od jutra do sutra, od ranoga proljeća do zime, po svakom vremenu, nije nijednom čak ni zakašljala. Njezino bi se lice blijede puti lijepo zarumenjelo dok bi veslala, izvlačila mreže ili se spremala zaroniti u Dunav. No, bilo je čudno što ta Janjina blijeda put na suncu ne uspijeva pocrnjeti. A Janja se nije sunca čuvala, uvijek je hodila gologlava, u tankoj cicanoj haljini bez rukava, a skute bi haljine zataknula za struk otkrivajući vitke i duge, lijepo oblikovane noge. Kad je navršila trinaestu i počela primjećivati muške poglede na svojim nogama, jednoga je dana sama prekrojila stare očeve hlače i otada je na rijeku odlazila u hlačama. Kad je Janju, tada još malenu, otac počeo sa sobom voditi na Dunav, opet je izazvao opću sablazan. Žensko, u čamcu ... tko je još vidio takvo čudo ... Svu će nam ribu rastjerati ... Oduvijek se znalo da žensko nije za ribara ... No, Janja je uspjela osvojiti srca dunavskih alasa još brže no očevo.Tko bi odolio tom rumenom dječjem lišcu i tom otvorenom plavom pogledu? Janja je svakoga gledala ravno u oči pa bi mu se učinilo činilo da mu ona pogledom zaviruje u dušu i da u toj duši, svojim dječjim očima, vidi samo ono što je dobro i vrijedno. A možda su se ribari, gledajući Janju, sjećali njezine matere Morane, čiju su ljepotu još svi pamtili ... Odrastajući usamljenički, uz oca i majku koji se nisu družili s drugim ljudima i koji su bili usmjereni jedno na drugo, Janja se zaželjela ljudskoga društva. A otac njezin, prerano ostarjeli ribar, shvatio je tu potrebu svoje kćeri i počeo ju je izvoditi među ljude. Ljudi koje je on poznavao bili su ribari s kojima se susretao na rijeci. Dok je Morana bila živa on bi im samo kimnuo glavom i odvezao svoj čun dalje. No, sad je u njegovu čunu sjedila djevojčica koja bi mahnula ribaru s kojim bi se mimoišli. Mahnula bi, nasmijala se, nešto upitala. Ribar se, zahvaljujući svojoj kćeri, vratio među ljude, među druge ribare. Kad bi se iskrcali na obalu, zapalili vatru i pristavili kotlić, ribari bi pripovijedali i družili se. Stari bi ribar obično šutio, no baš zbog svoje kćeri, on je opet zauzeo svoje mjesto u krugu oko vatre. A Janja bi sjedila njemu uz koljena. Začas je naučila imena i nadimke svih ribara, prepoznavala je njihove čamce, mreže i vrše ... Razotkrila im je naravi, pa je unaprijed znala tko će kleti kad mu mreža zapne o panj, tko će se i s praznim čamcem kući vraćati nasmijan, tko voli popiti čašicu više, tko zna najbolje lagati i hvalisati se svojim nevjerojatnim ulovima ... Znala je i tko pjevati zna ... i tko vrijeme uz vatru, dok se riba krčka u kotliću, krati najljepšim pričama ... Janja je znala slušati. Poneki bi stari ribar, u čudu, uhvatio sam sebe kako se plavokosoj djevojčici jada na svoju kletu sudbu, na ženu koja ga više ne voli, na sina koji ne želi ribarski čun i mrežu i koji se sprema u grad otići ... A onda je, jedne večeri, uz vatru na obali, otprilike u vrijeme kad je navršila deset godina, Janja prvi puta ispričala priču ribarima okupljenim oko vatre. Bila je to priča o Dunavu i dunavskim stanovnicima, o ribama i ribarima. Svi su ribari Janjino pripovijedanje slušali u čudu, otvorenih usta i razrogačenih očiju. Činilo im se da ih Janja svojom pričom vodi na dno dunavsko gdje štuka rastjeruje debele šarane, gdje smuđ progoni sitnu ribu, a stari som sjedi ispod panja i ruga se ribarskoj mreži. U Janjinoj su priči ribe razgovarale, vjetar je pjevao a oblaci se sudarali uz bljesak. Srne su, oprezno vodeći lanad i trzajući se na svaki šušanj, prilazile obali da se vode napiju ... Blijedi bi se mjesec u Janjinoj priči ogledao u vodi, bacao srebrni trag i vodio ribarski čun pohlepnoga ribara do zemlje u kojoj je sve satkano od srebra ... Ribar bi se polakomio pa bi taj trag slijedio a onda je kukajući tražio put natrag kada bi shvatio da se sve što dotakne pretvara u srebro. Matijašu bi potekle sline ... pripovjedala je Janja ... kad je ugledao pun kotao ribe. No, kad je dotakao kašiku, drvena se kašika prometnula u srebro, a površina se riblje čorbe skorila u srebrnu skramu ... Kuku i pomagaj, zavapio je Matijaš ... što li će biti kad se mašim za pljosku? Ribari su prasnuli u smijeh upirući prstom u debelog Matijaša, ribara iz njihova društva, koji nije mogao odoliti ni dobrom zalogaju ni dobrom gutljaju, a koji je bio škrtica kad je trebalo platititi račun u krčmi. I tako su Janjine priče postale čuvene među ribarima. A Janja se ne bi dala dugo moliti jer je i sama uživala smišljajući ih i pripovijedajući. Bio je to komičan prizor. Bradati ribari, lica osvijetljenih odsjajima plamena, sjede i pažljivo poput djece slušaju plavokosu djevojčicu koja pripovijeda priču. A Janjine su priče uvijek bile zanimljive jer je u njima vješto ispreplitala svijet svoje mašte i stvarni svijet koji ju je okruživao. Jana je znala i gledati. Pokaži joj samo jednom kako se veže i najkompliciraniji uzao i ona ga već zna sama i vezati i razvezati. Janja je primjećivala znakove prirode, pa je uvijek pogađala kad će kiša, kada vjetar, hoće li ili neće riba gristi a znala je već na prvi pogled i je li onaj s kojim razgovara zabrinut, veseo il' ga mori neka tuga, i prije no što bi on prozborio prvu riječ. I ne jednom je ribaru suza krišom kliznula niz ogrubjeli preplanuli obraz kad bi ga nježna Janjina ruka pogladila po licu. Svi su alasi zavoljeli Janju i svi se počeše smatrati njezinim ako ne očevima onda ujacima, stričevima ili djedovima. No, rijetko se koji od njih usudio Janju spominjati kod svoje kuće, među svojom ženskom čeljadi. Janja je, kad su žene bile u pitanju, ponavljala sudbinu svoje majke koja među ženama nije bila omiljena. Ribari bi stoga pregrizli jezik kad bi im Janjino ime pokušalo s pameti na jezik kliznuti i bili su pred svojim ženama sve oprezniji kako je Janja rasla i odrastala. A odrastala je u ljepoticu, pa su svi, kad je Janja navršila trinaestu, sa zaprepaštenjem shvatili da će njezina ljepota premašivati i majčinu. Morana je bila prelijepa, no njezina je ljepota bila nekako otsutna, daleka, nedostižna a Janja je prštala veseljem i blistala životnom snagom. Morana je sjedila pod bijelom brezom, plela mrežu i pjevala a Janja je, pjevajući, veslala Dunavom, plivala i ronila, penjala se na stabla i trčala ispod oblaka. Uz majčinu je ljepotu naslijedila i majčin glas i ubrzo nije bilo pjesme koju ona ne bi znala pjevati. Veslajući kući, čamca punog ribe, pjevala bi iz puna srca a njezin bi se glas razlijevao nad dunavskim vodama. … Janja je tako odrastala među ribarima. Rasla je među samim muškarcima, većinom starijim muškarcima, jer se sve manje momaka odlučivalo sljediti svoje djedove i očeve i lomiti kruh rukama žuljevitim od izvlačenja mreža. Stoga Janja nije imala koga pitati što se to s njom događa. Primjetila je da joj grudi rastu i zaobljuju se, a mali se brežuljak među nogama prekriva svijetlim kovrčavim dlačicama. Osjećala je čudne promjene raspoloženja, pa ju je povremeno hvatala neka duboka sjeta, čežnja i strepnja. Ponekad bi osjetila i bol u dnu trbuha. A onda se jedne noći probudila. Utroba joj se grčila, bolnim grčevims a na plahti i spavaćici pojavila se svježa krv. Uplašena, tiho se iskrala iz kolibe, ne budeći oca ... Osjećala je neki čudan stid. Otišla je na dunavsku obalu i dok je pun mjesec obasjavao Dunav, Janja je svukla spavaćicu i zagazila u vodu da se opere. Površina vode se zatalasala, mjesečevo se srebro razbilo u sitne komadiće a iz Dunava je, držeći se za ruke, izronilo devet prelijepih žena. Sve su bile dugokose i plavooke i Janja je pomislila kako baš svaka od njih liči na njezinu pokojnu majku Moranu. Nije joj tada palo napamet da svaka od njih liči i na nju, Janju. Ne boj se, sestrice ... blagim je glasom rekla jedna od njih, ona koja se Janji učinila najstarijom. No i ta je ljepotica izgledala mlado. Sve su one, svih devet, bile lijepe i činile se mladima, no Janja je ipak znala, ne znajući ni sama kako, da one mlade više nisu. Ne boj se sestrice ... rekla je jedna od njih. Bolesna nisi, upravo postaješ – žena ... Za dan, dva, krv će prestati otjecati ... i opet ćeš biti čista ... dodala je druga. No, kad mjesec obiđe krug, sve će se dogoditi ponovo .... kazala je treća. I ponovo ... i ponovo, ponovo ... prošaputale su sve uglas, kao da pjevaju u zboru. Ona najstarija podigla je ruke. U rukama je držala vijenac spleten od tratinčica, potočnica i zlatica koje su cvjetale uz dunavsku obalu. Položila je vijenac Janji na glavu ... i zaronila u Dunav. Janja je s vijencem na glavi, ne uspjevši progovoriti ni riječi, stajala, do struka u vodi, i gledala kako te žene ... ili možda vile ... zaranjaju u Dunav. Posljednja je, prije no što će zaroniti, Janju zagrlila i šapnula joj na uho: Kad mjesec opet obiđe pun krug, čekat ćemo te ... Tada ćeš o svemu saznati više ... … Iz grada dođe ribe lovit Gospodin lijep i mlad Poljubio je, ostavio, Ah što ćeš Janjo sad? Pun je mjesec obasjavao livadu uz Dunav, na vlatima trave i čaškama livadskih cvjetova blistale su srebrne kapljice. Iako je još bilo ljeto, Janju su zebla bosa stopala dok je stajala u rosnoj travi, gledajući čas Mjesec, a čas Dunav do kojega se livada spuštala. Čekala je ... i nije mogla dočekati. A onda je oblak načas prekrio mjesec, livada se zamračila, a kad je oblak prošao, Janja je bila u kolu rusalki. Gledala je ta lijepa lica, tako slična njezinome. Ploavooke i dugokose, svaka s vijencem cvjetova u kosi. Jednoj glavu kruni vijenac od plavih perunika, a druga je žute irise uplela u kosu, treća je splela vijenac od zlatica pa izgleda kao da je krasi kruna, četvrtoj su plavi nezaboravci istakli plave oči, a peta je sva u tratinčicama ... Šesta i sedma u svoje su vjenčiće uplele raznoliko livadsko cvijeće pa im se vjenčići lijepo šarene, osmoj je vjenčić od narančastih zjevalica. Jedino deveta, najstarija, ne nosi vijenac od livadskih cvjetova, teške čaške bijeloga lopoča blistaju joj u kosi poput raskošne krune ... Vodene su vile gledale Janju, a ona njih. Nisu ništa govorile, no Janja je sve saznala iz njihovih pogleda. Zaronila je u najdublji dunavski vir i vidjela svoju majku Moranu kako niže ogrlicu od riječnih bisera ... a potom je Morana kročila obalom, bez bisera na vratu ... Prizor su razbili krugovi na vodi, a kad se voda opet smirila, Janja je vidjela Moranu kako sjedi na obali Dunava i plače. U dlanu joj blista zlatni prsten, a druga joj ruka gužva pismo: Žalim, no zavoljeh drugu ... Moranini su prsti ispustili pismo posuto suzama, dlan se otvorio, prsten je kliznuo u Dunav ... A u sljedećem je prizoru mladi ribar skakao s dereglije i grlio nago tijelo mlade žene koje je beživotno ležalo na nasukanom deblu ... Janja je vidjela Moraninu sudbinu ... i ljubavnu priču svojih roditelja ... Najstarija joj je vila, ona s krunom od lopoča rekla: Rusalke se ponekad zaljube u smrtnike ... i za njima na obalu iziđu ... No, takva ljubav nikada nema sretnoga kraja .... Ti si, Janjo, samo napola rusalka, krv smrtnika u tebi se miješa s vilinskom krvlju ... No, mi rusalke znamo- rusalka je svaka ona koju je rodila rusalka ... Ni ti nećeš svojoj sudbini pobjeći .... Najstarija vila tada je skinula lopočev vijenac s glave i položila je Janji u kosu. Ostale su vile redom prilazile Janji i darivale je. Potom se Mjesec ponovo sakrio u oblacima. A kad je ponovo zasjao, Janja je sjedila sama na livadi. U krilu su joj ležali darovi vilinskih sestrica: zrno bisera oblutak s riječne obale uglačana riblja kost sedefna ljuštura školjke zahrđali ključ koji je, tko zna otkad, ležao na riječnom dnu iskrivljena udica kućica rječnog puža komadić ribarske mreže ... Uz sve to, u krilu joj je bila i mala bočica, puna tamnozelenog napitka. Na bočici je pisalo: Poželiš li ikad ljubiti smrtnika, ispij me! Svake noći punoga mjeseca Janja se tiho iskradala, pazeći da ne probudi oca, i odlazila na livad no vile se više nisu pojavljivale. Janja bi dugo gledala mjesec a tada bi se spustila do obale, nabrala bi lopočeve cvjetove, isplela vijenac. Okićena samo lopočima, ušla bi u Dunav i zaplivala tragom srebrnog mjesečeva odraza ... Prolazile su godine, brade ribara koji su sjedili oko vatre i slušali Janjine priče postajale su sijede, a Janja je odrastala. Navršila je devetnaestu i približavala se dvadesetoj. Sve češće je na Dunav odlazila sama jer otac joj je bolovao. On se nikada nije oporavio od Moranine smrti, a sada je izgledalo kako jedva čeka da joj se pridruži. Jedina mu je još želja bila da svoju Janju vidi sretno udatu. Stari je ribar neizmjerno volio svoju kćer i strepio je nad njezinom sudbinom. Znao je da je Janja ne samo njegova nego i Moranina kći. I zaista, Janjinim je žilama strujala vrela vilinska krv. Vile su bile u pravu - ona koju je rusalka rodila i sama je rusalka. … Janja se bližila dvadesetoj i bila je ljepša no ikad. Dok joj je otac bolovao i sjedio pod žalosnom vrbom gledajući Dunav i čekajući da mu se kćer vrati s punim mrežama, ostali su ribari preuzeli zaštitničku očinsku ulogu. Budnim su okom bdjeli nad Janjom. I svaki bi novi šumar, financ ili učitelj koji bi se počeo vrtjeti oko njihove Janje bio upozoren - ruke dalje! Uporni bi nasrtljivac završio s modricama, a šumara Đuru ribari su zamalo udavili u Dunavu, kad se počeo Janji nametati. Đuro je u krčmi na obali pio već tko zna koju rakiju iz čokanja i pijano se hvalisao: Gospodin je rekao – niko drugi nego samo Đuro! A nije mala stvar kad taki gospodin 'oće da ga Đuro povede u lov. Dovest će čitavo lovačko društvo ... a vama će dobro platiti da mu budete hajkači. On ne žali para, taj mladi gospodin ... A što bi i žalio, njemu se presipa ... Nije prošlo puno vremena i mladi je gospodin stigao. Nije više ni bio tako mlad, bližio se četrdesetoj. Visoka vitka pojava u elegantnom lovačkom odijelu i čizmama. Aristokratske crte lica, tanak njegovan brk. Vidjelo se da se gospodinu presipa. Bogatstvo ga je činilo bahatim, on je sve mogao platiti. I nije novca žalio, kad je njegovo zadovoljstvo bilo u pitanju, za njega- samo najbolje. Odijela je šio u Beču, vino dovozio iz sunčane Italije. Kad bi on lumpovao, svirale bi tri ciganske kapele, šampanjac bi se pio iz ženskih cipela, na ražnju bi se okretali janjci i prasci. Gospodin je bio strastveni lovac, srce bi mu zatreptalo kad bi mu se srna našla na nišanu. Srce bi mu zatreptalo od lovačke strasti, no ruka bi mu ostala mirna. Nikada nije promašio, svaku je srnu pogađao u srce. No, Gospodin je volio i onu vrstu lova u kojem su srne dvonožne. Njegovo bi se oko nepogrješivo zaustavljalo na svakom lijepom ženskom licu a zatim bi pohotno kliznulo dalje – preletjelo bi preko nježnog vrata i bujnih grudiju, zavirilo pod haljinu, odmjerilo tananost gležnja i veličinu stopala. Njegova je zakonita gospođa bila blijeda i hladna. No, novac novcu teži, pa se i on bogato oženio da bi udvostručio ionako veliko imanje. Svoju je hladnu suprugu smjestio u najraskošnije lječilište, ona je voljela bolovati od izmišljenih bolesti. Bila je ustvari zdrava kao dren, no neplodna. A on je mislio kako mu žena ne može začeti jer ne zna u ljubavi uživati. Ležala bi poput mrtve ribe i čekala da se on zadovolji ili bi se izgovorila glavoboljom. On joj već dugo više nije prilazio, zadovoljstvo je tražio drugdje. 'Okrenuo' je sve dame iz svojeg kruga, a kad mu one dosadiše, posegnuo je za cigankama, krčmaricama i kavanskim pjevačicama. One barem nisu patile od vječne migrene, one su uživale s njim i poput njega. A poslije bi se poveselile punoj kesi koju bi im ostavio kraj kreveta. Gospodin je stigao bučno, s velikim lovačkim društvom. Kočije su bile pune gospode u lovačkim odijelima, sluge su nosile puške i vodile lovačke pse. Uskoro su šume uz Dunav odjekivale od vike hajkača, od psećeg laveža i pucnjeva. A noću bi se do kasno lumpovalo u krčmi Kod klena, na dunavskoj obali. Nad Dunavskim vodama odjekivao je cilik violine, orile su se romanse i čardaši. Umjesto žabljih zborova pjevali su cigani, pucali su čepovi na bocama šampusa, razbijale se čaše. Samo se Mjesec, gotovo pun, mirno ogledao u dunavskim vodama, čekajući da se potpuno zaokruži. … Stajao je uz obalu, zaklonjen krošnjom vrbe i gledao, ne vjerujući svojim očima. Ljepša od kraljice ili vile, ogrnuta samo dugom raskošnom kosom, išla je preko livade, obasjana svjetlom punog mjeseca. Zagazila je u Dunav i zaplivala, a odraz mjeseca posrebrio joj je put. Nabrala je pregršt lopočeva cvijeta, splela ga u vijenac i okrunila kosu. Ljepota joj je dostojnakraljevske krune ... prošaptao je dok je gledao kako ona ulazi u malu ribarsku kolibu na dunavskoj obali. Ah, to je ribara starog kći, lijepa Janja ... rekao mu je šumar Đuro. Živi s ocem u kolibi, vesla ko ribar i mreže iz Dunava izvlači ... Hoda svijetom u starim očevim hlačama, a uznosi se kao da je grofica ... Ohola je i ponosna, neće ona pogledati ni šumara ni lovca ... No, takvom gospodinu ko što ste vi ne bi ni jedna odolila, pa neće ni Janja, ribara starog kći ... he he he ... udvorički je kikotao Đuro kad ga je Gospodin upitao za djevojku koja stanuje u ribarskoj kolibi. … Rekao je svojem lovačkom društvu kako mu je lov dosadio. Oni nek' se samo zabavljaju, a on će, za promjenu, krenuti na Dunav, u ribolov. Čudili su se što je samo čamac unajmio, a nije htio povesti i nekog ribara ili barem slugu da mu bude veslač. No, bogata gospoda ponekad imaju svakojakih ćudi. Neka mu, dok on bude meke gospodske dlanove žuljao, oni će se gostiti na njegov račun. Gospodin je manje veslao a više Dunavu prepuštao da mu čamac nosi. I Dunav ga je na pravo mjesto doveo. Janja je čamac ukotvila blizu obale, iznad spruda i bacila mrežu. Sjedila je u čamcu i sanjarila, gledajući u oblake. Bijelu je ruku spustila u vodu, a dunavski joj je val milovao dlan. Učinila mu se još ljepšom na suncu nego prošle noći na mjesečini. Kakva savršena put, kakve fine crte, pune usne, nježan vrat i obla ramena ... Znao je da je mora imati! Lijepa ribarice, siđi s oblaka ... rekao joj je. … Stajala je na obali, Janja, ribara starog kći. Srce joj je bilo skamenjeno, nije jecala iako su joj se suze poput bisera slijevale niz obraze. Ona je vidjela ljubav u njegovim očima. Njezino je biće već dugo žudjelo za ljubavlju, pa mu je povjerovala. On ju je milovao i ljubio vješto, no samo rukama i usnama, ne i srcem. Sad je to znala, no dok ju je ljubio, vilinska se strastvena krv uzburkala u njezinim žilama. Sjetila se one bočice na kojoj je pisalo - poželiš li ikad ljubiti smrtnika, ispij me – kad je već bilo kasno. Već mu se dala i predala, bez ostatka. Povjerovala je kako on tako lijep, slatkorječiv i gospodstven, nije običan smrtnik. A on je dobro znao za čim njezino srce žudi, iako sam nije imao srca ... A onda je, odlazeći, izvukao kesu sa zlatnicima i stavio joj je pod noge: Bila si ko kraljica, pa zaslužuješ kraljevsku nagradu. Te će ti pare biti lijep miraz, lijepa ribarice ... Svukla je odjeću, složila je na obalu. Još je jednom pogledala mjesec koji je svijetlio nad vodom ... i skočila u dunavski vir. … Kad je Janja nestala, ribari su mrežama pretražili cijeli Dunav, no tijelo joj nisu našli. Ili leži negdje pod nekim trulim deblom na dnu ...ili ju je Dunav odnio sve do mora ... rekao je Matijaš tužno. Otac će joj od tuge presvisnuti ... I zaista, kad je mjesec obišao puni krug, stari je ribar presvisnuo od tuge. Nije dočekao jutro, nije primio pismo koje je toga jutra poštar donio na njegov prag. Dragi oče, oprosti ... oprosti svojoj Janji. Ljubila sam nekoga tko me nije bio vrijedan. Srce me prevarilo, ko' nekad davno mater mi Moranu. A onda sam i ja, kao i ona, poželjela u Dunavu skončati ... No sjetih se tebe, oče mo . Tvoja je ljubav spasila Moranu, a sada i mene ... Otišla sam daleko, dok mi srce ne ozdravi, no vratit ću se dragi moj oče ... Čekaj svoju Janju ... i oprosti joj ... S punim mjesecom i Gospodin se vratio do Dunava. Nije svratio u krčmu pa nije čuo tračeve o smrti starog ribara i nestanku njegove kćeri. Ukrcao se u čamac i krenuo niz vodu, tražeći Janju.Cijelo mu je vrijeme ona bila pred očima. Riješio je rastati se od svoje hladne žene i oženiti ribarevu kćer. Imanja ima dosta pa mu ne treba bogata udavača. Janja je mlada i strastvena, ona će ga ljubiti i sina mu roditi, imat će komu ostaviti sve to bogatstvo. Dlanovi su mu se raskrvarili od veslanja, dok je cijeli dan pretraživao Dunav i dunavske rukavce. I noć je već pala i mjesec izašao a on je još Janju tražio i dozivao. U ponoć oblak načas zakloni mjesec. A kad je mjesec ponovo zasvijetlio, Gospodin je ugledao kako oko njegova čamca izranja devet rusalki. Duge su im kose vijorile, lijepa su im lica tako ličila Janjinom. Zanjihale su čamac, prevrnule ga ... i utopile Gospodina u Dunavu. Tijelo mu, već nagriženo klještima riječnih rakova, nađoše tek danima kasnije ... … Odjevena skromno, no ljepša od vile, privlačila je poglede i u tom blještavom gradu. Prolazila je ulicama duž raskošnih ljetnih vrtova iz kojih su dopirali zvuci valcera. Na lijepom plavom Dunavu ... Sišla je sve do dunavske obale. Uz obalu je bio ukotvljen brod. Bila je to ustvari krčma na brodu ukotvljenom uz obalu. Janja je tu radila, kuhala riblje čorbe i prala posuđe. Nisu joj plaćali puno, no dali su joj malu sobicu u potpalublju gdje je mogla besplatno stanovati. Prozor njezine sobe bio je gotovo u razini Dunava. Janja je sjedila je uz prozor i zamišljeno gledala Dunav kako teče. Ruka joj se spustila na zaobljeni trbuh, čedo u njemu upravo se pomaknulo. Znala je da će dijete biti sin, znala je da rusalke umiru, rađajući sinove. Njoj je mati bila rusalka, no otac joj bješe dunavski ribar. I ona će ribara roditi. Možda će Dunav biti nizak kad bude rađala, možda će preživjeti i dočekati da svojeg sina ukrca u čamac i da mu pokaže Dunav. Dunav će vječno teći, znala je, bez obzira na to kakva će biti njezina sudbina. Dunav će teći, u Dunavu će stanovati rusalke a u kolibama će živjeti ribari ... i njihove kćeri. Možda na dunavskoj obali svoje mjesto nađe i Rusalkin sin. |
- 12:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
