Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Žureći kući, tek je krajičkom pogleda ulovila konturu njegova ramena.
Neko joj je davno sjećanje zatreperilo, poput zlatnog leptira, na dnu želudca, zastala je i pogledala ga. Sjedio je na terasi kafea, pio makiato i gledao prolaznike. Njezin ju je pogled jedva dotakao i preletio preko nje, ili možda kroz nju, kao da je nevidljiva.
Nije ga u prvi mah prepoznala. Ne zato što se promijenio, nakon svih tih godina. Ne, nije ga prepoznala zato što se nije promijenio uopće. Još uvijek crnokos, tek koja srebrna u kosi, tek pokoja bora na čelu, još uvijek vitak, mladolik. Usne su mu još uvijek bile pune i senzualne a madež nad gornjom usnom još uvijek kao da je pozivao na poljubac.
Još uvijek isti, kao nekada davno kad vjerovala je kako je ljubi.
A ljubio je strastveno njezino tada savršeno tijelo i bio fasciniran njezinim dugim vretenastim nogama.
Strast je trajala pola godine. A tada joj je jedne večeri, dok ležali su još isprepleteni, mokri i vreli nakon ljubavi, rekao da njegov brod isplovljava sutradan. Veselio se plovidbi, egzotičnim krajevima i novim lukama. I rekao je, onako uzgred, kako namjerava ploviti i uživati u životu, slobodan i nesputan, poput vjetra. I još joj je, također uzgred, rekao kako se ne namjerava nikada ženiti, kako ne želi da ga išta koči i sputava. I rekao joj je da i ne pomišlja ispraćati ga. Ne voli ni suze, ni oproštaje, ni duge priče.
Progutala je suze, tada. Šutjela je ... i prešutjela.
Sada ga je gledala, suhih očiju. Njegov pogled, koji je tako ravnodušno preletio preko njezine sad već matronske figure, odjednom je zaiskrio. Nije niti morala pratiti putanju toga pogleda, unaprijed je znala, zaustavio se na dugim vitkim nogama djevojke u prolazu.
Nasmiješila se, pogledala ga još jednom ... i produžila.
Njezin smiješak nije bio tužan ni osuđujući, tek pomalo sjetan. Nasmiješila se, kao što bi se nasmiješila dječaku koji trči za leptirima.
Dok je sjedila na sjedištu gradskog autobusa, vozeći se kući, otvorila je torbicu, izvukla i rasklopila novčanik. U pretincu, pod prozirnom plastičnom folijom, bila je zataknuta fotografija. S fotografije su je gledala lica njezinih triju kćeri. Dvije mlađe. Crvenokose, pjegave blizanke, tako slične njezinom suprugu.
I najstarija, crnokosa.
Punih usana, s madežom nad gornjom usnom koji kao da poziva na poljubac.
(thanks for upload, lazy)
Priču posvjećujem mojoj majci koja je odrasla bez oca ...
... i svima onima koji se u priči prepoznaju ..
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
