Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Na krštenju dobih ime Aurela.
Bijah Zlata, no ne i zlatna. Bila sam tamnokosa, mršava, tamnih očiju.
Ne znamo na kog' si se uvrgla, govorile su mi moje tetke.
Bilo ih je pet, k'o pet labudica. Sve oble i plavokose, očeve starije sestre. Sve neudate, sve zaljubljene u svog najmlađeg brata, moga oca. Teško je izaći na kraj s jatom posesivnih labudica, posebice ako si sitna ptičica crnog perja. No, labudice su govorila da sam ja bijela vrana, ne znam zašto … jer ja sam oduvijek bila crnooka i tamnokosa.
Nikad ništa od tebe, govorile su. Da barem imaš brata …
Ja sam bila najstarija, a moja su se braća rađala, svake druge godine po jedan. Ni jedan nije doživio prvi rođendan. Bilo je to vrijeme kad su djeca umirala od kropa, rubeole, šarlaha, od proljeva i kašlja, od urokljivog pogleda i 'loše krvi'. Tada se još nije znalo za 'rezus-faktor'.
Svaki puta kad bi se 'novi' brat rodio, tetke bi lijevale rastopljeno olovo u vodu i proricale mu sjajnu budućnost: bit će poznati pisac, bogati trgovac, oficir, glumac ... Kad bi koji od moje braće gorio od vrućice, tetke bi gasile užareno ugljevlje u vodi, pa bi ga tom vodom kupale i pojile, iako nije pomagalo.
Iz naše je kuće svake druge godine iznošen po jedan mali bijeli lijes ukrašen ljiljanima. Jednom sam, dok su žalobnici bili zauzeti razgovorom, podigla malo tjelešce u bijeloj krsnoj košuljici i iznijela ga na ulicu, bila sam tada još premalena da bih shvaćala što je to smrt. Tetke su i tada rekle da sam 'vragu iz torbe ispala'.
Bila sam djevojčica uvijek razbijenih koljena, zločestija od dječaka, meni je Krampus svake godine donosio šibu, pod mojim božićnim drvcem uvijek su bili neželjeni darovi. Željela sam lutku koja izgleda kao odrasla 'gospođica', već tada, početkom 19. stoljeća bilo je takvih lutaka, Barbikinih prababa, kojima su se djevojčice veselile. No, moje su mi tetke pod božićno drvce stavile lutku – bebu, tijelo od krpe, s porculanskom glavom. U rano božićno jutro izašla sam na ulicu i razbila porculansku glavu lutke o zid kuće.Tetke su rekle da meni 'ništa i ne vrijedi darovati'.
Za koju godinu, kad sam već bila u dobi kad djevojčice počinju oslovljavati s 'gospodična', željela sam crne čarape. Tada su gospođe, gospođice i 'gospodične' koje su 'držale do mode' nosile crne flor čarape. 12 pari čarapa u duginim bojama, koje su mi tetke poklonile za Uskrs, iako su znale da želim one crne, izrezala sam škarama u tanke rezance. Tetke su mi rekle da je mene 'teško voljeti'.
Živjeli smo u Kievu, bili smo članovi poljske etničke zajednice. Ja sam rođena u Lodzu, no Lodz ne pamtim, moji su roditelji preselili u Kiev prije mojih prvih sjećanja. Moj otac Tomasz bio je ugledan poslovni čovjek, vlasnik velikog vešeraja i pegleraja. No, u očevu su se vešeraju prale samo fine muške košulje, peglala su se samo uškrobljena 'prsa', ovratnici i manžete. Tamo sam naučila kako u jednom potezu uškrobljeni ovratnik ispeglati tako da izgleda kao da je upravo izišao iz kalupa. Tamo sam naučila kako očistiti svaku vrstu 'fleke' s odjeće, kako izglačati svilenu žensku bluzu, čipkane zavjese i vezenu posteljinu, kako očistiti glase rukavice. Ta me je vještina kasnije prehranila.
U kući se govorilo poljski, no škola bijaše ruska. Poljska vlastela, nastanjena u Ukrajini i Litvi, ljeti je organizirala ljetne škole za poljsku djecu, kako se ne bi 'odnarodila'. Toga nas ljeta okupiše i vlakom odvedoše do ljetovališta, bila je to velika ladanjska kuća na selu. Ubrzo mi je dosadilo, pa sam, zajedno s još jednom djevojčicom, jednog dana pobjegla. Nismo daleko odmakle, tek jedan dan pješačenja, kad nas pronađoše i vratiše.
Ona je rekla da sam je ja nagovorila. A ja sam samo šutjela, pa me vratiše kući. Tetke rekoše kako se 'takvo što moglo i predvidjeti'. A meni je samo bilo dosadno … i mučila me čežnja za kućom, iako se kod kuće i nisam imala čemu radovati.
Moji su roditelji, Józefa i Tomasz, živjeli kao pas i mačka. Svađali su se oko svega, čak i oko kućnih ljubimaca. Otac je imao pripitomljenog vrapca, mati ježa. Jednom je vrabac sletio ježu nadomak a jež ga je ščepao. Otac je upropastio nove čizme na ježevim bodljama, a mati je vrapca sahranila u vrtu.
Uz pet neudatih jetrvi, brak u kojem sam od djece samo ja uspjela preživjeti, nije imao izgleda za preživljavanje. Moji se roditelji rastadoše nakon smrti još jednog od moje braće. Mati se preudala nakon godinu dana, u novom je braku konačno rodila sina Romana, jedinog mog brata koji je preživio svoj prvi rođendan. Oca mi, nakon godinu dvije, pronađoše mrtva na cesti, umro je vjerojatno od srca, nije bio orobljen, na prstima mu je bio prsten, u džepu mu pronađoše njegov zlatni sat, novčanik i isprave. Očuha nisam voljela, nisam mu ni dala šansu, u to sam vrijeme čitala Dickensa i u svakom očuhu vidjela gospodina Murdestone-a.
Otišla sam živjeti u Rostov na Donu, kod majčine starije sestre. Ona i njezin muž vodili su veliku mesnicu, no ja nisam podnosila miris krvi i svježeg mesa. Zaposlili su me su sanatoriju, u Rostovu je bio sanatorij. Zabrađena u maramu i veliku bijelu pregaču, pomagala sam njegovateljicama, iznosila noćne posude, presvlačila nepokretne bolesnike, radila u sanatorijskom vešeraju. Bila je tamo, među bolesnicima, jedna blijeda gospođa, imala je bolestan želudac, nije mogla gutati krutu hranu. Zalogaje bi sažvakala, posrkala sokove, a ostatak pljuvala u pliticu, koju sam ja morala pridržavati. Nemojte mi je više slati, rekla je gospođa glavnoj sestri. Ne mogu podnijeti kako me ta mala gleda.
Zbog tog sam pogleda ostala bez posla.
Dok sam bila kod tetke, u Rostovu je izbila kolera. U novinama su isprva brojali dnevni broj umrlih … a zatim prestadoše. Na trgovima su palili vatre, iako bijaše ljeto. Prolaznicima, kojih je na ulicama bilo sve manje, nudili su češnje bijelog luka i votke, kolikogod bi mogli popiti. Vjerovali su da će to spriječiti zarazu, no nije.
Moj je Nesuđeni u Rostov doputovao nakon epidemije, bio je majstor električar, takvi su tada bili cijenjeni poput gospode, došao je u 'fremt', i promijenio moju sudbinu. Odoh za njim daleko, daleko od moga zavičaja i nikad se više ne vratih. Nosila sam višnjeve boje šal, k'o u romasi, kad ga sretoh. Rekao je da su mi usne crvene k'o zrele višnje, kad me ubrao, k'o zrelu višnju. Bila sam gladna ljubavi, oduvijek, nije ni čudo što sam željela povjerovati kako me netko konačno voli. On se vratio u svoj grad, tamo daleko u stranoj zemlji … i pisao mi da mu dođem, ženit će me, živjet ćemo k'o dva goluba. I ja se polakomih, k'o svraka za šarenim đinđuvama …
Bila je zima, ulice su bile pune snijega, razbacane 'kerenke' lepršale su ulicama poput krupnih pahulja. Kerenski je pao, u gradu je vladalo bezvlašće. Velike gradske kuće zaključaše i zabarikadiraše vrata, vratar je stanare puštao unutra samo ako su zapamtili lozinku. Svako je svoje dragocjenosti nosio u vrećici, na uzici, oko vrata. Jedne sam se kasne večeri vraćala kući i u pustoj uličici nabasala na grupu pijanih vojnika tko zna koje vojske. 'Smudrih' se u trenu, na lice navukoh veliku crnu maramu koju sam nosila preko zimskog kaputa, pogurih se poput starice … Pusti babušku … nek' prođe, reče onaj najpijaniji.
Tako sam sačuvala vrećicu sa zlatninom, a možda i život, tko zna.
Zlatnine sam imala dosta, prstenja, narukvica, očev zlatni sat, a i sve sam zarađene rublje pretvorila u zlatnike, nitko nije bio lud da čuva papirnati novac, koji je svaki čas, s promjenom vlasti, mogao postati bezvrijedan. Dio je zlatnine otišao na propusnicu koju je izdavao hetman, dio na voznu kartu a dio dadoh željezničaru da me sakrije među prtljag, kad je vlak prelazio posljednju granicu, onu mađarsku.
Sačuvala sam tek ostatke, sat i dvije zlatne narukvice, poslije, puno poslije, narukvice poklonih svojim unukama.
Kad sam stigla, prvo što je pitao bilo je 'je l' imam zlata'. Prešutjeh mu one narukvice i sat, već sam tada slutila da neće na dobro izaći, no nisam željela vjerovati. A i kako bih, bila sam strankinja, nisam jezik znala, nisam imala nikoga svoga, zatrudnjela sam odmah, a još smo čekali dopusnicu za vjenčanje. Otišla sam, nevjenčana, kad je prvi put digao ruku na mene, otišla sam ne čekajući da je i spusti. Dah mu je mirisao na alkohol, košulja na nečiji jeftini parfem. Još uvijek sam ga voljela, no otišla sam bez osvrtanja. S trbuhom koji se već nazirao.
Zlatni sat odnesoh u zalagaonicu, iznajmih sobu na periferiji.
Natucajući tek pokoju hrvatsku riječ, odoh do velikog vešeraja u centru grada. U to vam vrijeme nisu tražili svjedodžbu. Tutnuše mi peglu u ruke i odmah me primiše, čim sam prvi ovratnik opeglala, čak su mi pomogli produžiti dozvolu boravka i ishoditi radnu dozvolu koju sam morala imati jer sam bila strana državljanka. Gazdarica vešeraja imala je sestru, a sestra joj je imala veliki vešeraj, u Parizu. Kad je bila u gostima kod moje gazdarice, htjede me sestri 'preoteti', nudila mi putnu kartu, stan na mansardi i dobru plaću. Ne znam što me zadržalo, u tom malom gradu uz granicu. Kad god bih bila ljutita govorila bih: Mogla sam otići u Pariz, a ja ostadoh, u tom 'šupku Europe', bogu za leđima …
Očev sam zlatni sat iskupila iz zalagaonice prvom zaradom, poslije sam ga zalagala još nekoliko puta, kad sam bila u stisci, no sve rjeđe. Rodila sam kćer u gradskoj bolnici, tada nije bilo lako roditi vanbračno dijete, bez očeva imena u rodnome listu. On nije nikada pitao za kćer, nije joj nikada poslao ni dinara, oženio se ubrzo i djeci druge žene postao otac. No, više mi i nije trebao, sad više nisam bila sama na svijetu. Nije mi bilo lako kćer podići, no riješih da joj nikada ne 'priuštim' očuha, iako su se mnogi nudili. Dok sam ja radila, malu je čuvala susjeda. Bila je Bečanka, malu je voljela jer nije imala djece, moja je Magdica progovorila prvo na njemačkom jer ja sam radila od jutra do večeri.
Bilo je dobrih i loših dana.
No, kad mi je bilo najgore, kad ne bi bilo posla, odnijela bih zlatninu u zalagaonicu, stavila bih šešir na glavu, kćer uzela za ruku … i otišla u park šetati. Susjede bi mi govorile: Blago vama, Aurela, radnim danom parkom šetate …
A ja bih rekla: Može mi i biti …
Mučila me nostalgija za mojim Kievom, za zvonjavom stotina crkava, za Dnjeprom, za borščom i kalinom, za zvukom mog materinjeg poljskog i dragog mi ruskog jezika. Tada bih čitala Puškina i Gogolja, Sienkiewicza i Mickiewicza, gledala bih lica s onih nekoliko fotografija koje sam uspjela ponijeti, pisala pisma. No, pisma se vremenom prorijediše, a u toku onog drugog rata, svjetskog, izgubih vezu sa svojima. U konzulatu u Zagrebu nisu mi mogli pomoći, tko zna je li itko od mojih rat preživio.
Ipak, bilo je i dobrih dana, i dobrih godina.
Kćer mi je rasla, poslah je u gimnaziju, a tada je malo radničke djece gimnaziju završavalo. Sagradih kuću, neveliku, s vrtom. Tada je bila na periferiji grada, a sad je blizu centra, gradovi se brzo šire. Kako smo se samo veselile, moja Magdica i ja, kad smo se preselile pod vlastiti krov. Pod još nije bio postavljen, prozor i vrata prve smo zime imale samo na kuhinji. No, iznajmljeni su stanovi tada bili skupi, za jednu sam stanarinu mogla kupiti prozor ili vrata, pa je naša kućica u proljeće dobila i sva vrata i prozore. Par šarenih kokica šetalo je dvorištem, posadih jabuku, krušku i stabalca trešanja, zasadih jagode, posadih ruže, a Magdici sam kupila bijelu pudlicu koju je tako željela, dala sam za nju tri tjedne zarade, no ne žalim. Zarađivala sam dobro, i dalje sam radila u istom vešeraju, no i po kućama bogatih gospođa. Govorile su kako nitko ne zna tako košulju izglačati kao gospođa Aurela. Iz gradskog me kazališta, na preporuku jedne od milostiva, pozvaše da im uređujem kostime. Uz honorar, Magdica i ja dobile smo i stalnu kartu na galeriji, kad me je jednom kazališni inspicijent čuo kako pjevušim ariju iz Pikove dame, dok sam isporučivala uređene kostime za tu predstavu.
Magdica je tik pred rat položila maturu, zaposlila se. Obje smo i dalje morale povremeno produžavati dozvole rada i boravka, i dalje su nas smatrali strankinjama. No, susjedi su nas prihvatili, mene su djeca u ulici zvala teta Ruskinja. Ruskinja il' Poljakinja, za njih i nije bilo neke razlike. Koju godinu nakon rata moja se Magdica udala, dočekah i unuke. Ponekad bi me zadirkivale, moje djevojčice, kad bih koju hrvatsku riječ zamijenila poljskom ili ruskom ...
Voljele su, kad bih im priče pripovijedala. One o rusalkama, o caru saltanu, zlatnoj ribici i Vasilisi Prekrasnoj, no, ovu, o sebi, nikad im ne ispričah. Nešto su se ipak same domislile, bile su to pametne djevojke, završiše velike škole. Nešto im je i njihova mati, moja Magdica, ispripovijedala. Bila sam i ja u iskušenju sve ispričati, onoj starijoj, Stanislawi, jedne zime, kad mi je poklonila šal, višnjeve boje.
No, nisam, bilo me stid, ja nisam od ovih novih generacija koje olako o životu i ljubavi govore …
Aurela
ja o prošlosti ne mislim više
i ne žalim svoj minuli san
samo sećanja mnoga mi pruža
tamne višnjeve boje šal
u tom šalu ja njega sam srela
svojom ljubljenom zvao me tad
šalom lice sam sakriti htela
dok me nežno on ljubio mlad
zbogom ostaj sad ljubljena moja
s tobom rastanak tužan je znaj
kako divno sad lice ti krasi
tamne višnjeve boje šal
ja o prošlosti ne mislim više
srce tuge sad obuze jad
i na grudi sad privijam svoje
tamne višnjeve boje šal
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
