Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
I'd rather think
Radije ću pomisliti
that I'd temporarily died
da sam privremeno mrtva
than that I kept on living
nego da nastavim živjeti
and can't remember a thing.
A ne sjećati se ničega. (...)
Wislawa Symborska
sunset and clouds, photo by flickr
Kad su joj umirali roditelji, Doriani se činilo da umire zajedno s njima.
Voljela ih je ... i mrzila ponekad, kao sva djeca svoje roditelje.
Otac i mati, dok su živi, stoje kao brana između nas i smrti. Kad njih nestane, mi zakoračimo u prvi red, shvatimo da smo smrtni tek kad umru oni koji su nam život podarili.
Dorianin otac, više od decenije stariji od njezine majke, umro je prvi, a mati ga je ubrzo slijedila.
Vrativši se s majčina pogreba, Doriana je upalila 'dušice' kraj majčina portreta u srebrnom okviru. Potom je krenula pokrenuti klatna satova koje je zaustavila kad joj je mati umrla. Osjetila je snažan grč jednjaka koji se spustio u ruku, ruka joj je klonula i satovi ostadoše zaustavljeni.
Prišla je ogledalu i skinula crnu svilenu maramu kojom je ogledalo, prema običaju kad netko u kući umre, bilo pokriveno. Stajala je pred ogledalom i gledala crte svojih roditelja na vlastitome licu. Očevo čelo i brada, materine oči i usne. A kad se zagledala dublje, vidjela je neraskidivu mješavinu naravi, temperamenata, darova i mana svojih roditelja i predaka, mješavinu koja je činila jedinstven i neponovljiv spoj.
O, kako bijah nepravedna prema vama, mili moji , pomislila je Doriana. Smatrala sam vas kotačićima stroja, a vi bijaste stroj koji je stvorio i pokretao mene, ljubavlju i brigom.
Mislila sam kako si stroga, majčice ... a ti si samo prepoznavala svoju bujnu narav u meni pa si je nastojala obuzdati kako sama sebi ne bih nanosila suviše bola.
Mislila sam da si ponekad hladan i nesposoban da pokažeš ljubav, oče ... a ti si samo želio naučiti me da ne nosim srce na dlanu, kako ga netko ne bi prostrijelio prijevarom, ljubomorom ili ravnodušnošću ...
Ah, mili moji, vaše se dobre namjere ostvariše, sad kad vas nema više ...
Ostvariše se poput kletve, iako bijahu zamišljene kao blagoslov.
Vaša je Doriana srce skrila u ljušturu, kao što školjka skriva svoje meko stopalce, bujne je izdanke svoje duše skresala poput grančica na ružinu grmu, a vrhove trnova usmjerila prema unutra, kako ne bi nekoga provrijedila ...
...
Nakon smrti roditelja, Doriana je ostala živjeti u stanu u kojem je zavladala tišina. Zaustavljeni satovi šutjeli su na bijelim zidovima, pokazujući zaustavljeno vrijeme.
U tridesetoj, Doriana je bila dijete koje odbija odrasti. Pretvarala se sama pred sobom da su joj roditelji nekamo otputovali a ona ostala sama u kući, prestrašena i ushićena poput djeteta koje je ostavljeno bez nadzora pa sad smije činiti što god mu padne napamet.
Od kada je počela pisati Dorianninu priču, Doriana je živjela čudnim životnim ritmom. Danju je radila u prevodilačkoj agenciji, noću dodavala nove odlomke započetoj priči. Iako je nastojala biti nezamjetna, ostali su prevoditelji zamijetili njezino bljedilo i tamne podočnjake. Unatoč tomu što je Doriana na poslu držala strogu distancu, kolege se ipak odvažiše reći joj kako bi trebala otići liječniku.
Hvala na brizi, odgovorila je, no to je samo anemija ... i sparina.
Od sutra sam na godišnjem, odmorit ću se i vratiti osunčana i rumena ... odgovorila je, prisilivši se na osmijeh.
Ogledalo joj je, po povratku kući, pokazalo blijedo lice. Izgleda za rumenilo i osunčan ten nije bilo ... Dorianna je godišnji odmor namjeravala provesti u hladu sobe, iza spuštenih rebrenica, za tastaturom računala.
Kralj je osjetio kako je ljutitim plavim pogledom djevojke koja je ličila na vilu pogođen u srce, kao strijelom iz samostrijela. Samostrijel mu ispade iz ruku, u glavi mu se zavrtje i Njegovo Veličanstvo Kralj pade kao ranjeni jelen.
Probudio se s glavom u njezinu krilu. Osjećao je njezina topla stegna pod svojim potiljkom, učinilo mu se da može čuti žubor vrele krvi koja je strujala njezinim žilama. Nad njim, visoko na plavom nebu, vjetar je brzo gonio velike bijele oblake. Kad se njezino lice nadnijelo nad njegovim, Kralju se učinilo da su joj oči plavlje od neba.
Gledala ga je zabrinuto i pružala mu vodu, u dlanu bijelom i nježnom poput latice bijele ruže.
cloud's reflection, photo by flickr
" Ljubiti ... to je kao morsku vodu piti
Što je više piješ, to ćeš više žedan biti "
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
