Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
11.07.2008., petak
Tranzit Venere, 3. nastavak priče
 Alexandre Cabanel, La Naissance de Vénus noćas ću se roditi ponovo, iz pjene Tvoje strasti, k'o vječna Venus. k'o Večenjača ću svjetliti u Tvome pogledu, treptati u tvojem naručju, rađati se i umirati opet i opet, opet ... ... sve do jutra. a tad ću, sa Svitanjem, iz Tvojeg zagrljaja tiho se iskrasti, i otići da kao blijeda Eosphorus izblijedim na danjem svjetlu ... Tranzit Venere 10:23 - sredina tranzita, Venera najbliže središtu Sunca Koža joj je bila mlječno bijela, i sred ljeta blijeda, kao da je nikada nisu dotakle zrake sunca. Dok bi vodili ljubav, vrat i prsa osuli bi joj se crvenim mrljama koje su svjedočile o snažnom uzbuđenju. Nakon vrhunca, mrlje bi postupno blijedile i nestajale a on bi poželio uvijek iznova oslikati joj kožu tim lijepim pečatima. Ni jedna žena s kojom je do tada bio nije se tako gubila u strasti kao Danica, ni jedna ga nije uzbuđivala poput nje. Uživao je istodobno u vlastitom i njezinom uživanju, a ona uživanje nije skrivala krzmanjem ili stidljivošću. Nakon onog prvog puta, kad je pred njega izašla naga, dlanom skrivajući krilo, više se nikada nije pokrivala ni krila njegovu pogledu. A ipak, Zvonimir je osjećao da, unatoč tomu što mu se davala tako voljko i otkrivala tako potpuno, o njoj ne zna gotovo ništa. Rijetki sastanci na koje je pristajala uvijek su se događali u njezinom stanu. Stilski namještaj, na zidovima nekoliko lijepih akvarela i pastela, uglavnom nature morte, cvijeće i voće. I samo jedno malo ulje, Venera koja se rađa iz pjene. Slika je izgledala kao original, no ipak, nije to mogla biti. Cabanel, La Naissance de Vénus? Vidio sam sliku u Musée d'Orsay u Parizu ... Uostalom ni dimenzije slike ne odgovaraju ... Kakva glupa pomisao ... da se radi o originalu ... pomislio je Zvonimir. Ništa u stanu nije odavalo da tu živi ili povremeno boravi još netko osim nje. Zvonimir se grčevito držao zadnjih ostataka svoga samopoštovanja kako joj ne bi zavirio u ormare i ladice u očajničkoj želji da sazna nešto više o njoj. Jednom je čak i potegnuo ladicu pisaćeg stola od trešnjeva drveta, ustanovio da nije zaključana ... i brzo je zatvorio i prije no što je vidio sadržaj. Vrijeme su provodili vodeći ljubav, strastno i nježno, nježno i strastno ... nezasitno. Između toga razgovarali su o književnosti, slikarstvu, kazalištu, mitologiji, koju je Danica izvrsno poznavala ... Ipak, najčešće bi ona njega potaknula da joj pripovijeda o svojim putovanjima, pa bi ga pozorno slušala. O sebi je pričala rijetko. Shvatio je da je i ona dosta putovala, ponekad bi ustanovili kako su bili na istim mjestima, no u različito vrijeme ... Strma obala, a druge ni na vidiku ... započeo bi Zvonimir. ... breze, bijele ... kao da grle visoke borove ... nastavila bi Danica. ... na obalama Jeniseja ... dovršio bi Zvonimir. Oboje bi se nasmijali i nastavili igru. Nije pričala o svojoj svakodnevici, a kad bi on pokušao nešto reći o svojoj, na licu bi joj se pojavio izraz koji bi ga obeshrabrio. Jednom je pomenuo Geu po imenu, a Daničino je lice u tom trenutku postalo prazno i bezizražajno, kao kad se uplašena školjka uvuče u svoju ljušturu. Oprosti, rekao je. Jednom ćemo prilikom morati o tomu ... No nisu, nikada. Zabolio ga je taj izraz njezina lica. Nije bio lovac, no jednom ga prijatelji nagovoriše. Ustrijelio je srnu, izdisala je kad joj je prišao ... Upravo tako ga je pogledala Danica. Ne, neće to uraditi nikada više ... I tako nisu pominjali svakodnevicu, kao što nisu pričali ni o budućnosti. Kada bi on to i pokušao, Danica bi mu rekla: Čemu kvariti ovaj trenutak, tako lijep, tako neponovljiv ... ... tako kratak, tako prolazan ... Svi njihovi sastanci trajali bi samo od sutona do zore. Stigao bi do njezina stana sa zalaskom sunca, ona bi ga čekala s večerom a on bi donio bocu biranog vina i ruže. Vodili bi ljubav po čitave noći, ljubili se i smijali, pili i razgovarali, pa se opet ljubili. U zoru bi ga ispratila s osmijehom i poljupcem. Ponekad se pitao postoji li ona uopće na dnevnoj svjetlosti ili, poput Venere, u suton bljesne kao Hesperus a u svitanje izblijedi kao Eosphorus ... Danica je bila jedina žena u Zvonimirovu životu za koju bi bez trenutka promišljanja, kolebanja i oklijevanja mogao reći kako je ljubi. Volio je i prije, dakako, no nikada ovako. Nije to bila samo zaljubljenost i strast, nije to bila samo bliskost, bio je to osjećaj potpunog pripadanja i predavanja. Zvonimir je osjećao kako joj pripada i predaje joj se potpuno, a i ona njemu ... kad su zajedno. No, kad nisu zajedno ... komu ona pripada tada? Zvonimir je vjerovao kako ljubi Danicu i želio je vjerovati kako i ona ljubi njega, no bio je tako nesiguran, kao ni s jednom ženom prije nje. Danica je bila i jedina žena u Zvonimirovu životu kojoj je on bio prvi, oduvijek se klonio djevica, bojeći se odgovornosti koju muškarac preuzima pri inicijaciji. Kad su prvi puta vodili ljubav, zaprepastila ga je ta činjenica koju nije ništa nagoviještalo. Danica je bila lijepa, zanimljiva, djelovala je samosvjesno, pa kako je onda dočekala tridesetu a da nije ... To što joj je bio prvi, Zvonimira nije učinilo sigurnijim, njega nije mučilo ono što je moglo biti prije njega, njega je užasavalo ono što će u njezinu životu biti ... poslije njega. Bio je ljubomoran na njezinu budućnost, kad već nije mogao biti na njezinu prošlost: Gdje li će, i s kime ona biti za pet ... za deset godina ... Koga će ljubiti, kome se osmjehivati, koga ispraćati i dočekivati, komu djecu rađati? Ponekad bi ga hvatao neracionalni strah da se ona neće odazvati na telefon, da će, kad je potraži, pronaći zaključan i prazan stan. Često je sanjao kako mu je zaspala u naručju ... i kako se ujutro budi praznog naručja. I tada bi se doista probudio, sav u znoju. ... Zvonimir je uporno nagovarao Danicu da otputuju nekamo, zajedno. Pominjao je svjetske prijestolnice, egzotične destinacije, najljepše kutke svijeta, najraskošnije hotele ... Kamo god poželiš, samo izaberi ... Danica bi se uvijek izgovarala, smješeći se. A onda, kad je već izgubio nadu, pristala je. No, na njegovo čuđenje, izabrala je nešto posve neočekivano. On je trebao iznajmiti čamac i čekati je na obali rijeke, u maloj rječnoj lučici, svega nekoliko ulica od njezina stana. Pustit ćemo nek' nas rijeka nosi, rekla je ... (nastavak slijedi) Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Komentari (13) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
