Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ekliptika. Ravnina kojom se Zemlja giba oko Sunca. Uslijed Zemljinog godišnjeg gibanja oko Sunca dolazi do prividnog gibanja Sunca po nebeskom svodu. Sunčeva putanja ocrtava na nebeskoj sferi kružnicu koja se na kartama neba također naziva ekliptika.
Ekliptika prolazi kroz 13 zviježđa (od 88 postojećih) koja se nazivaju zviježđima zodijaka (osim 12 zviježđa po kojima su nazvani horoskopski znakovi, tu je i trinaesto zviježđe Zmijonosac - Ophiuchus).
Planeti i Mjesec se gibaju u ravninama koje su vrlo malo nagnute prema Zemljinoj putanji, pa se uvijek nalaze u blizini ekliptike.
Dah mu je zastao, dok ju je gledao kako stoji pred njim naga, smiješeći se i zaklanjajući krilo dlanom, poput Botticelieve Venere. Zelene oči su joj blistale, inače blijede obraze obasulo joj je rumenilo, kosa se rasula po krhkim ramenima i nježnim grudima.
Uopće nije crvenokosa, pomislio je.
Kosa joj je ustvari ticijanovski plava, s crvenim odsjajem. No, kad je sklonila ruku, shvatio je da je ipak crvenokosa ...
Prekrasna si, prošaptao je. Blistavija od jutarnje zvijezde, svježija od svitanja, rumenija od zore ... pomislio je.
Kleknuo je pred nju, kao pred božicu.
Poljupcima je popio kapljice kojima joj je tijelo bilo orošeno, a zatim ju je, prislonivši lice uz njezin zaobljeni bok, čvrsto obgrlio kao da je ne želi ispustiti iz ruku ...
...
Sve žene koje je do tada imao, vrtjele su se oko Zvonimira kao planete oko Sunca. Sve, pa i Gea, njegova zakonita. No, kad mu je prije dvadeset godina dijagnosticiran kancer, Zvonimir je shvatio da pomisao na Geu nije dovoljna da bi ga nagnala da se poželi oduprijeti bolesti.
Tada su u braku bili već deset godina, a i prije vjenčanja neko su vrijeme živjeli zajedno, u neformalnom braku. Sve se promijenilo kad je brak ozakonjen. Gea, koju godinu starija od Zvonimira, do tada družica njegovih pustolovina, amazonka koja ga je pratila na putovanjima, skijala, plivala, ronila i jedrila njemu uz bok, odjednom to više nije željela. Osjetivši kako joj biološki sat otkucava, Gea je sve svoje želje zamijenila samo jednom. I Zvonimir je želio djecu, možda ne baš tada, u tom trenutku, no volio je Geu, pa je popustio njezinim uvjeravanjima. Oboje su bili zdravi, prestali su koristiti zaštitu i vjerovali da će se Geina želja vrlo brzo ispuniti.
Iako nije bilo nikakvih zapreka, Geina se želja pokazala prvo teško ostvarivom, pa potom, nakon dugih nastojanja i korištenja svih dostignuća suvremene medicine ... i neostvarivom.
Nije nam suđeno, rekao joj je.
I Gea se pomirila sa sudbinom. Pomirila ... i umirila. Više nije željela putovati s njim, pustolovine i rizici više je nisu zanimali. Isprva je i njega pokušavala smiriti, trezveno ga uvjeriti kako mu više ne priliči da jurca svijetom poput mladca, sad kad se bliži četrdesetoj. Pokušala je, pa odustala, Zvonimiru se činilo i prebrzo. I on je pokušao nagovarati je da ponovo s njim krene na putovanja. Pokušao je, pa odustao. I samome mu se učinilo da je i on odustao prebrzo.
Osjetio je i razočaranje i olakšanje, istodobno ... i nastavio putovati, skijati, jedriti i roniti sam.
A onda se Zvonimir razbolio.
Dok je prolazio kemoterapiju i oporavak, Gea se o Zvonimiru brinula brigom gotovo materinskom. Bio joj je iskreno zahvalan, pa nije imao srca reći joj kako ga ta njezina materinska brižljivost, koja se nastavila i kad je ozdravio, sputava i ljuti. Nakon ozdravljenja, Zvonimir se vratio putovanjima i traganjima za novim adrenalinskim izazovima. Gea je pronašla nove interese, čitala je, obilazila premijere i izložbe, upisala kulinarski tečaj i tečaj ikebane, organizirala večere i pozivala goste. Zvonimir nije više ni pio ni pušio, no i dalje je putovao, skijao, jedrio, ronio. Jeo je malo i birao jednostavna jela, no na svojim se putovanjima vratio kušanju egzotičnih tamnoputih i vatrenih žena od čega je apstinirao otkad se oženio Geom.
Ostali su zajedno, Zvonimir i Gea, no Geina 'ekliptika' gibanja oko Zvonimira promijenila se. Više nije bio os oko koje se njezin život vrti. No, ta činjenica je oboje ostavljala ravnodušnima.
Upravo u to vrijeme, u sunčevu sustavu promijenila se ekliptika Venere ... i Venerina sjenka postala je vidljiva na Sunčevu disku.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
