Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Tamnomodri pogled zbunjeno je zatitrao, visoka se Neznačeva figura zalelujala, zatreperila, a tamni se magloviti obrisi raspali kao oblak na jakom vjetru ...
Nestao je. A Rose je još uvijek treptala od ljutnje.
...
I Morpheus je treptao od ljutnje, kad je odlazio.
A zatim ga dugo nije bilo.
Rose se pitala:
Kamo odlazi, kad ode od nje?
Odakle li dolazi, k njoj?
Postoji li, uopće ... osim u njezinoj svijesti ... ili je, možda, iz njezine podsvijesti izronio?
Dugo ga, dugo nije bilo ...
A gdje je to Morpheus bio, kada je otišao od Rose, rasplinuvši se poput oblaka?
Postiđen ... ljutit, vratio se Thantosu.
A Thanatos je riješio Morpheusa konačno učiniti svojim. Gurnuti ga da napravi konačni korak, korak nakon kojeg više nema povratka.
I tako je Morpheus, uhvativši se podruku, s Thanatosom i Erosom, krenuo ... i sam riješen da zakorači tamo odakle se više neće moći vratiti ...
Jer, nije se više želio, nije se više usuđivao vratiti se u Rosein svijet, na Roseinu svjetlost.
Ta ga je svjetlost tako lijepo grijala, tako nježno milovala ... no, istodobno, bila je tako jarka i jasna da su njegove mane postajale bolno vidljive. Ne samo Rosei, već i njemu samome.
A Morpeus je tijekom vječnosti navikao sebe vidjeti moćnim i savršenim, božanskim.
On je upravljao snovima smrtnika, on je čak, putem snova, oblikovao i njihovu javu.
On se smatrao velikim dirigentom, pravim Maestrom ... a sad je dobio packe po prstima, od jedne smrtnice ... kao neki balavi učenik, od učiteljice koja ga uči kako postaviti prste na klavijaturi ...
Neće više nikada k Rosei otići ...
Razgovarala je s njim ... a možda je samo pričala sama sa sobom?
Nasmijavala ga je ... a možda ga je i ismijavala?
Oduprla mu se ... a možda ga je samo mamila?
Vidjet će ona, kad joj sljedeći puta dođe!
Njegova će riječ tada biti posljednja ...
On će biti taj koji se smije ...
Slomit će je, neće mu se uspjeti oduprijeti!
Kad taj posljednji korak učini, vođen Thanatosom, neće ga više opterećivati obziri prema toj smrtnici ...
Tada neće oklijevati upotrijebiti svoju moć, svoju punu snagu ...
Tada će ona njegova biti, u snu i na javi ...
Tada će on trnuti i paliti njezinu svjetlost, po svojoj volji.
Tada će on nju ogoliti i razgolititi, on će pod svjetlošću zaviriti u svaki dijelić njezina tijela, u svaki kutak njezine duše ...
Neće ona njega tada viriteljem nazivati, tad se ona više neće usuditi ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
