Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Morpheus je vremenom osjetio kako postaje ovisan o tim noćnim posjetima Rosei.
Poriv da joj se pokaže u snu ili na javi, bio je sve jači. Znao je da se tome porivu neće moći oduprijeti, pa je odlučio neko vrijeme ostaviti Rose na miru.
U Morpheusovoj je je vječnosti desetak godina bio samo trenutak, pa kad je nakon toga trenutka u kojem je ipak neprestano mislio na Rose, ponovo ušao u njezin san, Rose više nije bila djevojčica.
I, da ... odista liči na Trnoružicu ... pomislio je dok ju je gledao, usnulu, stojeći opet kraj njezine postelje.
Toga je puta nije dotaknuo, znao je da ne bi mogao ostati samo na držanju njezine ruke ... Duboko je uzdahnuo i kročio u Rosein san.
Šesnaestgodišnja Rose još uvijek je sanjala priče, no sad ih je već, sanjajući, pričala na svoj način.
U Roseinu je snu, duboko, duboko, na dnu mora, tamo gdje je dno najdalje od površine, živjela sirena duge plave kose, očiju tamnomodrih poput morskih dubina ... i imala je lišce tako nalik Roseinu ...
Tamo, u Roseinu snu, na morskom dnu, vladala je plava polutama i duboka tišina. Krijeste valova, vjetar i sunce, bili su gore, daleko, na morskoj površini, pa nisu dopirali do sirenina spokojnog svijeta. Sirenina je kuća bila na osami, okružena morskim raslinjem koje je tu bujalo, neuznemiravano morskim strujama. Na stijeni, kraj sirenine kuće, nastanila se kolonija školjki, a u bijelom su pijesku čučali rakovi.Sirena je voljela vrt u kojem je cvjetalo modro cvjeće. Buljooke srebrne ribe dolazile su joj jesti s dlana.
A onda, dok je sirena polako plivala iznad svog bujnog morskog vrta, dodirujući morske sase i hraneći srebrne ribe, nešto je zlatno zabljesnulo visoko nad njezinom glavom. Podigla je pogled i vidjela kako kroz duboku vodu prema njoj polako tone zlatni krug. Tonući, prolebdio je tik do nje i spustio se na bijeli morski pijesak, ne dodirnuvši je. Sirena je znatiželjno doplivala bliže. U središtu je kruga bilo reljefno lice. Gledala je to lice u zlatnom krugu i mislila kako je lijepo i kako joj se toplo smiješi. Sunce tako izgleda, pomislila je, iako ga ona još nije vidjela nego je samo čula o njemu, od drugih sirena. Odlučila je izroniti na površinu i pogledati ga.
Morpheus je gledao sirenu iz Roseina sna kako pliva sve bliže površini. I on je u tom živom Roseinu snu mogao osjetiti kako morska voda postaje sve toplija, sve svjetlija.
Rosein se san nastavljao.
Sirena se zaustavila tek kad je nad njenim licem ostao tanak sloj vode.
Kako li je tu bilo toplo! Kako je tu bilo svijetlo! Tek je tu sirena spazila kako joj koža nije svjetlo plava, već ružičasta. I kako joj kosa nije plava, već zlatna. Čak su i krljušti na njezinu repu blistale duginim bojama. A sunce, sunce! Kroz tanak sloj plave vode, tik nad sireninom glavom, lomile su se sunčeve zrake. Zlatne i tople, milovale su joj lice i zarumenile obraze. No, iako je uživala u suncu, sirena se uplašila. Naglo je zaronila i brzo potonula do dna u plavu hladnu dubinu.
I nemoj više izranjati , pomislio je Morpheus, gledajući kako se sirenini obrazi rumene. Ostani sigurna ... u morskim dubinama ...
No sirena iz sna, s licem koje je tako ličilo Roseinu, nije čula njegove misli ....
Ponovo je izronila tik do morske površine i dugo tamo ostala, gledajući kroz vodu zlatni krug što se spuštao nebom. I, nastavila je svake večeri izranjati tik do površine, grijati se na sunčevu blagom sjaju, čekati da zlatni disk utone u more.
Morpheus je gotovo poželio šapnuti sireni ili Rosei: Ne izranjaj, malena ... ostani tu, u sigurnim plavim dubinama sna ... Ostani tu ... i budi samo moja ...
No, ipak se suzdržao ... i nastavio gledati Rosein san.
Sirena se konačno odvažila izroniti na površinu danju. Bilo je već podne. Sunce nije blago grijalo, blještalo je. Sirenina se koža zarumenila i zažarila, a ona se prepustila zibanju morskih vala, plutajući raširenih ruku, kao da želi zagrliti sunce.
Kada je sirena iz Roseina sna izronila na površinu i predala se suncu... kad se Rose u snu zarumenila ... Morpheus je osjetio gotovo fizičku bol. Znao je - Rose će uskoro izroniti iz dubokih plavih snova djetinjstva na žarko svjetlo stvarnosti. Netko će joj se, vrlo brzo, učiniti Suncem, pa će mu se ona predati na milovanje i uživanje ...
Ne! Ne bih mogao gledati kako je drugi miluje, ne bih to mogao podnijeti ... pomisli Morpheus ... i sunce u Roseinu snu prekri velikim crnim oblakom. Moja je, moja će i biti.
Rose je dijete sunca, rođeno da živi danju, a sanja noću. On, stvorenje tame, upravo se spremao Rose povući u svoju tamu ...
Hoće li biti sretna u toj noći, u tom beskrajnom snu ... sretna s njim? Hoće li sa smješkom dodirivati njegovo lice, kao kad su se prvi puta sreli ... ili će venuti i tugovati u tami, okrećući lice od njegova tamnomodrog pogleda?
U Bogu snova kovitlale su se proturječne emocije - žudnja za Rose, njemu do tada nepoznato osjećanje nježnosti ... ljutnja zbog vlastite slabosti ...
Do sada je, ne oklijevajući, uzimao ono što bi poželio, milom ili silom ... što ga je sada priječilo, pitao se s čuđenjem, da ubere tu ružu koja mu je tako snažno zamirisala?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta