Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
10.11.2006., petak
20. Rose se vraća kući
|
(prethodni nastavak) Vlak je brzo odmicao kroz noćni pejzaž. No, Rose se činilo kao da vlak stoji a šumski i planinski prizori promiču kraj njega na tekućoj vrpci. Kao u nekom starom crno-bijelom nijemom filmu, ali bez klavirske pratnje. Nije spavala. Sjedila je kraj prozora i gledala u tamu. Povremeno bi vruć obraz prislanjala na hladno prozorsko staklo po kojem se počela slijevati kiša. Kiša je pratila vlak, i Rose u njemu, cijelu noć. Tek predjutro počela je jenjavati, pa je i prestala. Oskudna svjetlost. Magla. Sve je ogrnula, poput nekog ogrtača, zakrivajući vidik. Rose se činilo da putuje kroz gusti oblak koji je progutao cijeli svijet. Iz magle je konačno izronila stanica Roseina grada. Rose je morala obrisati orošeni prozor dlanom, kako bi vidjela van. Zakašnjeli je putnik trčao po peronu za jutarnjim vlakom. Tek je svanjivalo. Stanična je rasvjeta jedva probijala maglu, iz koje su rijetki putnici izranjali i u kojoj su brzo nestajali. Bila je nedjelja. Sestrin je muž došao pred Rose. Luka. Stajao je na peronu i gledao u maglu. Čim je Rose stala na stepenice koje su se spuštale na peron, on je zgrabio njezinu putnu torbu i pomogao joj sići. Luku je Rose smatrala prijateljem, a ne samo šogorom. Voljela je njegov osmijeh. I njegovu narav, inače naglu, no tako blagu prema djeci. Kćerima. Luka je obožavao svoje kćeri. Vodio ih je u svaki cirkus, na svaku izložbu pasa, golubova ili riba koja bi se održavala u njihovom gradu. I u kino. I u kazalište lutaka. Na izlete i u duge šetnje. Nosio ih na ramenima. Učio ih plesati i igrati šah. Pripremao im večeru, pažljivo slušajući njihove «narudžbe». Znao je razgovarati sa svojim djevojčicama, strpljivo i s pažnjom. I, Luka je imao osobinu koju je Rose i inače visoko cijenila – smisao za humor. Volio se našaliti. A šale su mu obično dobro polazile za rukom. Rado bi i vješto ispričao i vic i šaljivu pričicu. Il' bi otpjevao šaljivu pjesmicu svojim dubokim basom. Prvih godina braka s njezinom sestrom Luka je nosio brk, a zadnjih je godina postao bradonja. A ipak se njegov široki, simpatični osmjeh probijao kroz bradu dok je vodio Rose prema parkiranom automobilu, držeći je ispod ruke. Svjetska putnice, dobro došla kući, brujao je njegov duboki bas. Sestrica ti je zapovjedila doći k nama na doručak i ručak! A večera? našalila se Rose. No, šala nije pomogla. Bilo je suviše očito. Roseino bljedilo, pocrvenjele oči, ispaćeno lice. No, Luka ju je samo odmjerio, ništa je ne pitajući. Zaboga ... zar si se razboljela na putu? uzviknula je Roseina sestra Hana, dok je Rose svlačila svoj tamnoplavi sako i vješala ga na vješalicu u predsoblju. Vižljasti jazavčar, kućni ljubimac, uvijao se i motao oko Roseinih nogu. Ej, Hektore! Pusti Rose da se raskomoti, zapovijedio je Luka. I Hektor je poslušao. Pokunjeno je sjeo i gledao u Rose velikim očima koje su uvijek djelovale tužno. No Hektor nije imao razloga za tugu jer ga je cijela obitelj voljela, mazila i razmazila. Pa je Hektor uvijek provodio svoju volju, grizao kućne papuče, potrgao po koji jastuk, spavao u krevetu. Slušao je jedino Luku, premda on nikada prema njemu nije bio grub. Valjda je Hektor u Luki gledao vođu čopora. Tog simpatičnog čopora u kojem je on zauzimao posebno mjesto. Roseine su nećakinje istrčale iz svoje sobe. Starija, Helena, u ruci je držala knjigu koju je čitala, a mlađa se Anja, još u pidžami, odvojila od ekrana upaljenog računala na kojem je lebdjela video-igrica. Djevojčice su inače voljele duže spavati, pogotovu nedjeljom. No, danas su se, nestrpljive, rano probudile. I već čekale svoju tetku Rose. Rose se našla u toplom zagrljaju, obgrljena s obje strane. U nju su gledala dva para očiju, plave i smeđe. Rose je sklopila oči i duboko udahnula. A ja sam ovoga puta došla ... praznih ruku, rekla je. Dobro je da si došla. Čitava ... premda ne i zdrava, prijekorno je rekla Hana, Roseina sestra. Rose je obgrlila djevojčice, sestrine kćeri, svoje nećakinje. Tanušnu Helenu i bucmastu Anju. Helena će za koji dan navršiti trinaest a Anji je bilo tek devet. Na njihovom licu nije bilo razočaranja. Iako su pokloni ovaj puta izostali. Djevojčice su znale kako neće ostati prikraćene jer tetka Rose je uvijek imala nešto za njih. U rijetkim prilikama, kada na putovanju ne bi stigla kupiti ili pronaći prigodan poklon, Rose bi to nadoknadila novcem. Iako su Roseini pokloni uvijek bili dobro pogođeni, djevojčice su se radovale i novcu. Još više ih je veselilo to što bi mogle kupiti ono što same izaberu. Helena je bila sklona štednji, a Anja bi istoga dana sve potrošila. Na videoigrice, stripove ili knjige. Rose se osjećala kao princeza. Djevojčice su je, obgrljenu, odvele u dnevnu sobu, do velike fotelje. Posjele su je. Sestra je već prilazila s vunenom maramom i pokrila je, a šogor je u kuhiji točio konjak i na poslužavnik slagao doručak. Stol u dnevnoj sobi je za čas bio raspremljen. Roseina se draga obitelj užurbala. Djevojčice su rasprostirale zlatnožuti stoljnjak. Iz kuhjinje su stizali tanjuri, ubrusi i pribor za jelo. A zatim je ušao Luka, slavodobitno noseći pun poslužavnik. Tanko rezane kriške šunke i sira, koluti rotkvica, kriške kruha, pecivo, ajvar, maslac i vrhnje. Rose je sjedila u velikoj fotelji, s čašom konjaka u ruci. Pijuckala konjak, u tako neuobičajeno vrijeme. Samo to popij, rekla je Roseina sestra. Sjećaš se boce konjaka koju je baka držala u vitrini ... i davala nam po gutljaj kad bi nas mučili grčevi, u one ženske dane ... kad smo tek postajale žene? Rose se nasmijala. Gotovo da je mogla vidjeti bakinu priliku kako iz vitrine vadi bocu od lijepo brušenoga stakla i toči zlaćanu tekućinu u malu brušenu čašu. Popila je zadnji gutljaj konjaka koji ju se počeo ugodno grijati i pridružila se sestri, nećakinjama i šogoru za stolom. Pričaj, pričaj ... uzvikivale su Helena i Anja. Rose ovoga puta najradije ne bi pričala ništa. No, nije željela razočarati djevojčice. Njezine priče s puta, fotografije, pokloni koji bi se ritualno tražili u njezinoj putnoj torbi, otvarali uz veselu ciku, razgledali i uzajamno pokazivali. Sve je to veselilo Rose. Ovoga se puta morala prisiliti da ispriča nešto o svojem putu i gradu u kojem je bila. Pa je počela opisivati trg i fontanu sa zaspalom djevojkom od kamena. I ružu koju je djevojka držala u ruci.Djevojčice su je netremice gledale i slušale otvorenih ustiju. Bila je to Trnoružica! povikala je Anja. Bez veze, baš si prava beba ... i u svemu vidiš dječje priče, narugala joj se Helena. A ti u svemu vidiš ... dečke! uzviknula je Anja i potrčala oko stola, a Helena za njom. Hej, hej ... djevojke, srušit ćete nešto, rekao je šogor. Bolje da pomognete raspremiti stol, prijekorno ih je opomenula mati. I opet su svi četvoro složno prionuli. Odbili su Roseinu pomoć. Ti sad lezi ... do ručka. Sigurno, po običaju, nisi uopće spavala u vlaku, rekla je sestra. I Rose je zaista legla. Oprala je ruke u kupaonici i obukla sestrin kućni ogrtač. Legla je u spavaću sobu. Nije joj se spavalo, no željela je izbjeći sestrin prijekorni i ispitujući pogled. Brzo je zaspala uz umirujuće zvukove koji su dopirali iza zatvorenih vrata. Sestrin glas koji ušutkuje djevojčice, toptanje dječjih nogu u trku, kroz predsoblje, prigušeni zvuk upaljena televizora ... Probudila ju je sestrina ruka na ramenu. Ručak ... ili bolje rečeno večera. Jer Rose je prespavala skoro cijeli dan. Već se hvatao prvi mračak, a vani se opet spuštala večernja magla. Svi su opet bili za stolom. No jela je samo Rose, jer su ostali odavno ručali. Pričali su svi uglas. Djevojčice o tomu kako su zajedno s ocem obilazile Roseinu kuću dok je ona bila na putu. O tomu kako su hranile njezine zlatne ribice i crnoga mačka Lucifera. Skitnicu i beskućnika kojega je Rose nedavno udomila. Sad' će te Luka odvesti kući, rekla je Hana. Neću te ništa pitati i neću ti opet propovijedati ... no vidim kako nešto ozbiljno nije u redu, šapnula joj je na stubištu. Djevojčice su mahale Rose s prozora drugoga kata dok se ukrcavala u automobil. Začas je bila pred svojim vratima. Hoćeš li da uđem s tobom? upitao ju je Luka. Nemoj, idi, odmori se. Sutra je radni dan, rekla mu je Rose. On je ipak pričekao da Rose otključa vrata i uđe, a zatim je čula zvuk njegova automobila u odlasku. Kuća je bila zagrijana, bojler uključen. Na stolu vaza sa svježim cvijećem. Zlaćane sitne krizanteme. I tanjur kolača! Rose je osjetila kako je grije i štiti briga njezinih dragih. Riješila je kako će putnu torbu, odloženu u predsoblju, raspakirati tek sutra.Otišla je u kuhinju skuhati šalicu čaja, a crni se debeli mačak Lucifer lijeno digao iz svoje košare i počeo joj se trljati o noge. Pogladila ga je i s čajnikom u ruci vratila se u dnevnu sobu. Njezina je crvena šalica stajala na radnom stolu kraj računala. Rose je pogledala ugašeni ekran. I to će – ostaviti za sutra. Slika makova mirovala je na zidu. Sada se na njoj vidjela samo vaza sa crvenim cvjetovima. A okvir s rezbarenim makovima bio je taman, s tek pokojom iskricom pozlate. Na stolu, pokraj tanjura s kolačima, bilo je pisamce dobrodošlice koje su napisale djevojčice. I nacrtale okvir od smileya. Na prizor pisamca Rose se pokrenula. Otišla u predsoblje. Na dnu je putne torbe pronašla u crnu kožu ukoričenu bilježnicu. To ne može ostaviti za sutra. Večeras mora ponovo pročitati Morpheusovu poruku. Još večeras, dok se još osjeća zaštićena ljubavlju i brigom svojih bliskih. Stavila je bilježnicu na stol, nagnula se nad nju. I – otvorila je. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
