Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Te noći, nakon istraživanja o Morpheusu, Rose je spavala.
Morpheus je - još mirovao.
Čini se da je zauzdao Phobetora, pa Rose nije imala noćnih mora. Jer nije ih poslao niti Phobetor, niti Morpheus.
Mirovali su i Icelus i Phantasos. Roseinim snovima nisu se motale čudovišne životinje. Teški ramovi nisu kršili lobanje.
Možda se tek poneki tamnokrili Oneroi iskrao. Pa su Roseini snovi bili besmisleni.
Ujutro ih se nije sjećala.
Ustala je nešto ranije no obično. Obično bi to bilo u 5. No, sada je ustala pola sata ranije.
Jer, iako je toga dana imala samo dva sata predavanja i to tek u 10 sati, ipak ju je čekalo dosta posla.
Željela je zaviriti na Net i vidjeti kakvo lice i kakav stas Morpheusu daju različiti slikari.
Ako ga slikaju. No to je upravo i namjeravala ustanoviti.
Uz, trebalo je još dovršiti i spremanje.
Za put.
Rose se spremala putovati.
Posljednjih pola godine nije nikamo putovala. Već planirana sudjelovanja na znanstvenim skupovima otkazala je. Pravdajući se - zdravstvenim problemima.
A sad je riješila iskoristiti zatišje.
I otputovati.
U lijep mali gradić.
S bogatom poviješću.
U zemlju čija je povijest - također bogata.
Zemlju podrijetla svoje bake. Pripovjedačice, vrhunske kuharice i travarice.
Koja je tu zemlju napustila kao dijete. No, koju je voljela. Čiju je književnost tako dobro poznavala.
Pa su i Roseine prve priče bile narodne priče i predanja. Iz bakine domovine. A potom veliki romani velikih pisaca. Bakinih sunarodnjaka.
Roseine su putne torbe već bila spakirane.
Ovaj puta će putovati sama.
Kolegica koja je trebala putovati s njom izgovorila se. Zdravstvenim problemima. Pravim ili izmišljenim.
No, to je značilo kako će Rose putovati sama.
Spavaćim kolima.
Do velikog grada.
A potom autobusom. Ili, možda taksijem? Do staroga gradića u kojem će se Skup održati.
A mali je grad gostoljubivo nudio svoju gradsku vijećnicu. Staru, srednjovjekovnu. Za održavanje Skupa. Organizatorima i gostima.
Rose je već imala - putnu groznicu.
Kao i obično.
I, kao i obično - u posljednji joj se tren nije išlo. Sada bi - najradije ostala.
No, Rose je bila odgovorna. Njezino su predavanje uvrstili u plenarni dio Skupa.
A predvidjeli su je i za člana predsjedništva i moderatora jedne od sekcija.
Bilo bi zaista neodgovorno sada odustati. U posljednjem trenutku. Iako je to željela.
Roseine torbe bile su već spakirane.
Dan ranije.
Trebalo je samo ubaciti nekoliko bluza, dvije suknje, hlače i dva sakoa. U putnu torbu.
A sve je, već pripremljeno, izglačano i plavo-sivo-crno usklađeno, visilo na vješalicama.
Današnja će joj predavanja početi u 10.
Pa je bilo vremena.
Dalje istraživati.
O Morpheusu.
U literaturi nije bilo podrobnijih opisa Morpheusova izgleda.
Rose je stoga riješila vidjeti.
Je li neki slikar Morpheusa izabrao za temu. Načinio njegov portret.
Jer Rose, koja je imala živu maštu i izrazitu sposobnosti vizualnog predočavanja, nije si mogla zamisliti, izmaštati, predočiti - kako bi to Morpheus mogao izgledati.
I, krenula je.
Ali izokola. Kao da ju je bilo strah suočiti se s Morpheusovim likom. I licem.
Prvo je pogledala kako izgledaju njegovi roditelji. Somnus, otac - djed.
I Nyx, majka - baba.
Pod Somnus - ništa.
Rose je pokušala s drugim Somnusovim imenom - Hypnos.
Slike su Hypnosa prikazivale krilatoga.S velikim krilima na ramenima. I krilcima koja su mu izrastala iz sljepoočica. Tamnoga. Pravilnih crta lica. Bezizražajnog, hladnog, bez emocija. Kao da su osjećaji i osjećanja u Hypnosa usnuli. Kao san koji on šalje. A kojem Morpheus ne dodaje snove. Tako predočen, Hypnos je izgledao kao netko tko spava. Otvorenih očiju. Ili je - već usnuo konačnim snom. Onim koji šalje njegov brat - Thanatos. Ovo nije otac koji djeci pokazuje kako ih voli, pomislila je Rose.
A za djeda je - premlad. Poput onih ljudi koji ne žive, ne sanjaju. Ne troše se. Pa i u starosti ostaju mladoliki.
Nyx. Majka i baka. Morpheusova.
O! Ona je bila prava inspiracija. Za slikare.
Na svim slikama tamna. Crnokosa. Crnooka ili plavooka.
S dugim crnim velom posutim zvijezdama.
Prelijetala je nebeskim svodom, navlačeći preko njega koprenu mraka. Noći.
Rose je tada našla jedan njezin portret.
Poluprofil.
Krasna struktura lica. Istaknute jagodične kosti. Nos uzak, pravilan. Usne pune, lijepo oblikovane. S tamnim maškom na nausnici. Oči ogromne. Modre poput zimskog neba u suton. S trepavicama kao krila leptirice. Noćne. One koja se zove Heteropterus morpheus.
Kosa vrana. Duga, raspuštena. S vijencem od zvijezda. Koje ne leže na glavi, nego lebde oko čela.
Usne u samodopadnom osmijehu.
Pogled u sebi usmjeren. Kao pred ogledalom.
U kojem se ogleda prekrasna žena. Usredotočeno.
Prvo zadovoljno. Svojim izgledom. Ljepotom.
A potom - ispitujući.Tražeći. Prve bore, tragove starenja.
Pa joj se vjeđe namršte u strahu zbog prvih bora, među vjeđama.
Nimalo majčinski lik. Više nalik na ljepoticu zaljubljenu u sebe. U svoju ljepotu. Koja u svemu vidi opasnost. Koja će joj ljepotu ugroziti.
Jer ona širi svoju crnu koprenu. Ustreptala.
Srest će Somnusa -Hypnosa.
Oca koji ju je hipnotizirao. Učinio je svojom ženom, ljubavnicom.
Majkom sinova. Koji njezinu ljepotu krnje. Čine je manje poželjnom u ljubavnikovim, muževljevim, očevim očima.
Rose je morala priznati jedno.
Morpheus je dijete lijepih roditelja.
Je li naslijedio - njihovu ljepotu?
Prva Morpheusova slika koju je Rose otvorila, nije bila nimalo lijepa.
Morpheus je na njoj bio mišićav torzo. S mišićima napetim poput užeta. Mršav, tamnoput.
Glave obrijane.
Lica u grču.
U sjeni. Tako da mu se crte nisu jasno razaznavale.
Oči nevidljive. Duboko upale u očne duplje. Na licu mršavom.
Usne doduše pune, no svedene oko ... nekakve puhaljke.
Nekakva čudnog ... puhačeg instrumenta. U koji je Morpheus puhao, svirao.
Prebirući po rupama. Na toj svirali.
No ruke su se ... prsti su se .. Morpheusovi ... umnažali!
Pa je istovremeno prebirao po dugom nizu otvora ... na svirali.
Prsti su ličili na ... duge pipke ... nekoga insekta.
I imali - kandže na kraju!
Rose je tu morala prestati s daljnjim traženjem.
Jer vrijeme je odmicalo.
U 10 su joj počinjala predavanja.
Predvečer je morala na stanicu.
Ukrcati se u spavaća kola.
Cijelu noć putovati.
Kako bi ujutro stigla.
U mali grad s dugom poviješću.
U domovini svoje bake.
Na Skup na kojem je imala izlaganje, plenarno.
Nije željela krenuti na put sa slikom Morpheusa koju je upravo gledala.
No, za traženje druge slike - više nije imala vremena.
(nastavak slijedi) ... kad se vratim iz Poljske. Domovine moje bake ... i Roseine.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta