Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je znala da je gotovo. Za danas.
I da – uopće nije gotovo.
Upravo je počinjalo.
Ono – najgore.
...........
Rose je sad već poznavala Morpheusa. Nije se obmanjivala kako ga poznaje – dobro.
No, znala je kako sad već može neke njegove poteze predvidjeti.
Nadala se kako će, postavši joj predvidiv, Morpheus biti – manje strašan.
Rose je računala na to da će Morpheus neko vrijeme šutjeti.
Čekati.
Pustiti nju – da čeka.
Manipulirati njezinim strahom.
I njome.
Riješila je vrijeme čekanja iskoristiti.
Protiv Morpheusa.
Kako bi u tomu uspjela, morala je saznati više.
O Morpheusu.
Otkriti njegovu krinku.
Razotkriti njegove dalje namjere.
I njegove motive.
Njegove slabosti ... ako ih ima.
Krenula je – u potragu.
Prvo – internetsku.
Morpheus?
Bog snova.
Oskudna informacija. O Morpheusu - bogu snova.
No, mnoštvo webova o Morpheusu kao filmskome liku.
U Matrixu.
Fim je gledala. Priča zanimljiva, estetizirana fotografija, stilizirani kostimi, zadivljujuća animacija u prizorima sukoba dobra i zla.
Pa na «filmskog Morpheusa» - nije gubila vrijeme.
Tragala je dalje. I naišla na morpheusa - tražilicu. Koju možeš downloadirati. Kao alat za internetsku pretragu. Na dnu ti se ekrana tada pojavi ikonica, nalik na bijela šišmiševa krila. Pa ti olakšava pretragu. Na Netu.
Pa onda, daljnjom pretragom:
Morpheus kao kompjutorski software.
Kao kompjutorska igrica.
Kao noćna lampa koja stvara poseban ugođaj u prostoru.
Noćni leptir Morpheus.
Rock sastav pod imenom Morpheus.
Strip u kojem se junak zove Morpheus ili Pješčar. Sandman.
Romani različitih pisaca.
S Morpheusom u naslovu.
Ili s Morpheusom kao literarnim junakom – špijunom, pjesnikom, kompjutorskim freakom ...
To nije bio – njezin Morpheus.
I Rose se začudila. Kako je mogla pomisliti o Morpheusu kao o – svojem?
Nastavila je tražiti podatke o Morpheusu.
Da ih upotrijebi za sebe.
Protiv Morpheusa.
U odbrani. Od Morpheusa.
Rose se već počela pitati. Kamo će je potraga odvesti.
Hoće li je odvesti – ikuda.
I tada se vratila na početak.
Na izvorno značenje.
Imena Morpheus.
Imena jednoga boga. Boga snova. Morpheusa.
Prema Ovidiju, Morpheus, Morphoeus, Morfej je sin boga sna Somnusa ili Hypnosa. Uz očevu pomoć, Morpheus u duši spavača izaziva razne slike i uobličuje ih u - snove. Morpheus snove oblikuje. Poput skulptora koji glini ili kamenu – daje oblik. Somnus šalje spavaču san, a Morpheus - snove.
Somnus je Morpheusu - i otac i djed.
A mati mu je ujedno i baka. Jer je ona Somnusu i kćer i žena.
Majka- baka Morpheusova zove se Nyx, božica noći.
Morpheusu je stric Thanatos, bog smrti.
Morpheus ima i brata – Phobetora. Znanog i kao Icelus ili Phantasos. Jer se javlja u tri oblika, s tri misije.
Kao Phobetor, Morpheusov se brat bavi noćnim morama.
Kao Icelus nosi riblji rep i šalje snove o životinjama.
A kao Phantasos u snu vlada nepokretni i neživim. Svijetom predmeta i stvari.
Zapleteni, incestuozni obiteljski odnosi, pomislila je Rose.
Jer Morpheusov otac ujedno mu je i djed.
Mati mu je i baba.
Stric mu je mračan, taman, moćan. Moćniji od oca/djeda Somnusa. Jer san koji Thanatos pošalje – vječan je.
Morpheus ima i brata. Koji nije jedan – nego trojica.
A brat, ili sva trojica braće, ozbiljno se petlja(ju) u Morpheusovu vlast. Nad snovima.
U Ovidijevim Metamorfozama Morpheus leži na krevetu od slonovače u tamnoj spilji, okružen cvjetovima maka. Simbolima sna. A ti makovi niču, rastu i cvjetaju u mraku te spilje. Morpheusove, Njihove se stabljike uvijaju rastući naočigled, kao u nekom ubrzanom filmu … kao u Roseinu snu.
Ovid Morpheusu pripisuje specijalni dar – uzimati ljudski oblik. U snovima ljudi. Za razliku od brata mu, troimenog Phoebetora-Icelusa-Phantasosa koji vlada snovima o životinjama i stvarima, te noćnim morama, Morpheus dirigira dijelom sna koji se bavi – ljudima.
Onim dijelom sna kojim sanjač sanja o drugima. I o sebi.
Morpheus voli otkrivati i razotkrivati. I svlačiti.
Pa san u kojem sami sebe zateknete goli, kao od majke rođeni, na prepunom ljudi gradskom trgu ili za govornicom na nekom skupu, možete zahvaliti – Morpheusu.
Saznavši ovo, Rose se - nasmijala.
Upravo je otkrila Morpheusove dimenzije koja su joj se svidjele. Znatiželja i duhovitost!
Jer Rose je sama bila znatiželjna i visoko je cijenila smisao za humor. Znatiželju je smatrala znakom inteligencije, a duhovitost– znakom duha.
Netko tko ima barem zrnce toga, ne može biti potpuno zao, pomislila je Rose.
Više nije mogla o Morpheusu misliti samo kao o zastrašujućem čudovištu.
Iako je znala kako Morpheus jeste zastrašujuće čudovište.
Znala je to zahvaljujući onome što joj je on do sada pokazao.
Od sebe, o sebi.
Rose se upitala – nije li se Morpheus oteo vlasti oca - djeda, Somnusa?
Koji spavača mora prvo uspavati. Kako bi usnulome Morpheus mogao poslati snove. Jer njoj se činilo kako Morpheus ne čeka Somnusa. Da bi nju uspavao, kad zaželi. Te joj onda poslao snove. Po svomu izboru. I ukusu. A Morpheusov je ukus Rose smatrala morbidnim.
I, nije li Morpheus oteo dio vlasti koja pripada njegovu bratu, koji se javlja u tri oblika?
Jer u njenim je snovima Morpheus vladao i predmetima. Slikama. Uokvirenim. S makovima kao temom. S makovima i na slici i na okviru slike.
Snove koje joj je Morpheus slao bili su more. A to je, sudeći prema Ovidu, Phobetorova domena.
Rose je u snovima koje joj je Morpheus slao viđala i čudovišta, nalik na životinje. Čudne, sablasne: s glavom mačke, tijelom guštera, kožom krastače, krilima šišmiša … I bila je sigurna kako tim životinjama iz sna, u snu, upravlja Morpheus, a ne Icelus.
No, Ovid je tvrdio i kako je Morpheus Somnusov prvijenac.
Pa možda stoga ima prednost, primat nad bratom. Jer Morpheus ima pod svojom vlašću cijelo jato tamnokrilih demona. Demona mraka i snova poznatih kao – Oneroi. Koje, s mrakom, šalje iz Erebosa, zemlje vječne tame, da kroz rog od slonovače ulijeću u ljudske snove. Oneroi donose besmislene ali neugodne snove.
Morpheus je možda imao primat nad bratom –braćom i nad Oneroima.
No Morpheus nije imao primat – u mitologiji.
Tu je on bio – bog drugoga reda.
Zanemaren. Slabo opisan i objašnjen.
Tužno zanemarena božanska figura. Više polu-bog nego bog.
Još je jedna iskrica zatreptala u Rose. Iskrica – sažaljenja.
Jer, Rose je zbog svoje visoke empatičnosti, bila sažaljiva. Imala je jaku sposobnost – staviti se u tuđu kožu. Pa se sada stavila – u Morpheusovu.
Morpheus joj se učinio poput zlostavljana djeteta.
Koje je odrastajući i samo postajalo – zlostavljač.
Rose je odlučila pretražiti i slike.
Vidjeti kako Morpheusa sebi predočuju različiti slikari. I ilustratori.
No, za to je sada bila preumorna.
Učinit će to kasnije.
Pa je današnju pretragu odlučila završiti prijevodom.
Pokušajem vlastita prijevoda Ovidijevih stihova.
O Morpheusu.
"Kralj snova je otac tisuće sinova –
pravoga plemena- no onaj kojega on
bira je Morpheus, koji posjeduje umijeće
oponašanja svakoga ljudskoga oblika, po vlastitoj volji.
Niti jedan drugi san ne može oponašati njegovo majstorstvo
u imitiranju ljudi: njihovih glasova, njihovih lica,
njihovih raspoloženja – štoviše on zna oponašati
i ljudsku odjeću, do detalja, i ljudske glasove i riječi koje čovjek često koristi.
No on oponaša – samo ljude…"
Rose nije bila zadovoljna vlastitim prijevodom. Ovidija.
No tješila se – napravila je prijevod prijevoda.
Jer nije prevodila sa starogrčkog već s engleskog.
A uz to, Ovid je veliki pjesnik. A pjesnici, pogotovo veliki – ne prevode se lako.Prevesti, prepjevati pjesnika može samo pjesnik. A Rose je znala, kako unatoč pjesničkoj prirodi, ona ipak nije pjesnik.
Sjedila je još dugo, iznad prijevoda.
Ovidijevih stihova. O Morpheusu.
I čudila se svojim osjećanjima.
Koji više nisu bili čista mržnja.
Prema Morpheusu.
Bogu snova.
Gospodaru snova.
Koji obitava u mračnoj spilji. I koji, iako vlada tuđim snovima, sam ne može usnuti.
Kojeg zanemaruju u mitologiji. I svode ga na polu-boga.
Rođenog u božanskoj incestuoznoj obitelji.
Od majke koja mu je i baka … i oca koji mu je i djed.
S umnažajućom se braćom… koja mu otimaju moć. I tako od oca ograničenu.
Pa još mu je i Smrt – stric!
Možda jeste bog, pomislila je Rose. No tko bi poželio biti u koži takvoga boga?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta