Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Vještica... pomislio je ... kako sam joj samo mogao podleći.
Zjapuren, potrčao je na ulicu. Da zaustavi Rose. Poništi kupovinu ... vrati sliku.
No, Rose je, žustrim koracima, već zamicala za ugao.
Sunce je žarilo.
I stari je trgovac antikvitetima, trčeći za Rose i za slikom, pao na pločnik. Srce ga je u tome trenu izdalo po drugi puta.
Prvi puta malo prije, kad je popustio Roseinoj pojavi.
Drugi puta u trenutku kad nije izdržalo vrelinu vlastita bijesa i vrelinu sunca.
Taj mu je trenutak bio posljednji.
Rose svega toga nije bila svjesna.
Ona je upravo zamakla za ugao. Noseći kupljenu sliku.
I razmišljajući o toj neobičnoj kupovini.Te neobične slike.
Slika je bila malih dimenzija. Pa ju je Rose "prenijela" bez ikakvih problema, u svome čvrstom samsonite kovčegu. Među osobnim stvarima. Čak nije imala ni veću tremu na carinama. Na kojima je carinici nisu ništa ni pitali. Gledali su je ravnodušno. Samo joj se jedan od njih –nasmiješio.
Rose je jedva čekala da vidi kupljenu sliku.
Čim se vrati kući.
Pa je to i učinila.
Prije no što je raspakirala stvari.
Prije no što je oprala ruke.
Prije no što je nazvala sestru.
Iz putne je torbe izvukla smotuljak. Ovijen slojevima papira.
Odmotala sliku. Koju je dodatno zaštitila, zamotavajući je i u svoju plavu bluzu.
Onu koju je nosila kad je sliku kupila.
Nije željela da se slika u putu ošteti. Ni slika, ni okvir.
Jer i slika i okvir bili su – nešto posebno.
Okvir je bio reljefan. Duž okvira su se uvijale stabljike okićene cvjetovima. Cvjetovima maka.
Neki su cvjetovi bili tek poluotvoreni. A neki u pupovima.
Vješt ih je majstor oblikovao tako da su djelovali krhko i gotovo živo.
Tako savršeno usklađeni sa slikom. Koju su uokvirivali. Uramljivali. Dovršavali.
Jer, i slika je prikazivala – makove.
Ne onaj uobičajeni motiv pejzaža žitnoga polja s makovima. Tako čest na slikama. Gotovo banalan.
Ne, slika je prikazivala makove u vazi. Pregršt tek ubrana crvena cvijeća.
I nekoliko cvjetova rasutih iz vaze.
I pokoju otpalu laticu.
I nedozrele, konusne makove glavice.
Na prostirci od čipke. Pod vazom u kojoj su makovi bili raspoređeni.
Boje su bile intenzivne i žive. Ali ne sirove.
Ti su makovi sa slike – naprosto žarili. Krvavocrveno.
Bili su naslikani minucioznim potezima. Hiper realistično vjerno.
Ali su ipak bili daleko od puke fotografske kopije stvarnosti.
Ulje. Maloga formata. No, motiv maestralno izveden.
Kada bi sliku vidjela kao reprodukciju, bez oznaka dimenzija, Rose bi povjerovala kako se radi o mnogo većem formatu. Jer svi su detalji bili savršeno precizni.
Slika je gotovo srasla s okvirom. Temom i stilom.
I sam okvir je bio – umjetničko djelo.
Urađen u polureljefu. Crn, s ikricama pozlate. Tek malo okrznut na donjem lijevom uglu.
Rose je pažljivo pogledala oštećenje. I začudila se.
Okvir nije bio izveden u gipsu, pa potom lakiran i pozlaćivan. Bio je rezbaren. Od punog drveta.
Stoga je slika i bila tako teška. Poput utega.
A okrnjeni je dio okvira netko pokušao restaurirati. Neuspješno. Jer premaz na oštećenju nije bio crn već tamno smeđ. Poput hrđe.
Kada je Rose dodirnula oštećeni rub okvira, kroz svijest joj je proletjela slika.
Velike crvene mrlje razlivene po podu.
Pod je bio prekriven lijepo složenim parketom s intarzijama. Sjajno uglačanim. A crvena se mrlja brzo širila i razlijevala po njemu.
Prizor je načas zatreptao u Roseinoj svijesti, kao u nekom unutarnjem oku.
Zatreptao i - nestao.
Rose je odmahnula glavom. Kad da želi uznemirujući prizor "otresti".
Načas je pomislila: Što je to bilo ... no potom joj je pozornost ponovo zaokupila slika.
Rose je sliku gledala pozorno. I zadivljeno. Trgovac je bio u pravu. Pomislila je. To je djelo majstora.
Kako je samo mogla tako pogriješiti. Podcijeniti sliku. Posumnjati da se radi samo o djelu nekoga vještog imitatora.
Tada je Rose opazila - detalj na slici.
Kojeg se nije sjećala.
Iako je sliku, odlučujući se na kupovinu, vrlo pažljivo razgledala.
Uz vazu punu makova, na čipkastom podlošku, među rasutim cjetovima i nedozrelim konusnim glavicama maka, bilo je naslikano još nešto.
Mali srebrni vrčić. Pored njega – srebrna žlica.
U vrčiću neka gusta bjelkasta smjesa.
Rose je shvatila.
Ta je bjelkasta smjesa bila – opijum.
Mliječni sok koji se dobiva zarezivanjem nedozrelih glavica maka. I koji sadrži alkaloide, morfein i kodein, zbog kojih ima narkotična svojstva.
Morfein i kodein koriste se – u medicini. Jer, morfein je – analgetik. Moćan i učinkovit. No opasan, zbog adiktivnih svojstava. Zbog kojih bolesnik poželi uzimati ga i kada za to prestane potreba. Kad bolovi, barem oni fizički – uminu.
A kodeinom se odlično liječi neugodan, suhi kašalj.
Na slici, dakle, nije bio običan poljski mak.
Već onaj takozvani «turski», opijumski mak. Papaver somniferum.
A u vrčiću je bio lateks, mlječno bijela gusta tekućina koju luče glavice maka. Zasječene nožem.
Sirovi opium! Koji se još nije stigao osušiti.
Koji je tek čekao da bude osušen na suncu. Oblikovan u kocke.
Popušen.
Pretvoren u dim narkotičnih snova.
Ili – skuhan kao opijumski čaj.
Od osušenih makovih stabljika i glavica. Čaj koji izaziva ugodnu sanjivu opijenost. Koja traje – nekoliko sati. Rose se sjetila i nekog teksta – o tomu kako u u nekim krajevima majke tim čajem uspavljuju djecu.
Rose se čudila. Samoj sebi. Kako to da nije uspjela zapaziti sve te detalje na slici?
Iako je bila vješt promatrač. I pronicljiv opažač.
Pa ipak, taj detalj nije primijetila.
Iako je sliku tako pažljivo promotrila dok se odlučivala – kupiti je, ili ne.
Rose je na Netu potražila podatke o slikaru.
O onom viktorijanskom majstoru čije je ime pominjao trgovac koji joj je sliku prodao. Za tako smiješnu cijenu.
Ako je u pitanju original.
U što je Rose počela vjerovati.
Na Netu je bilo dosta izvora. O tomu slikaru.
A Rose se znala vješto koristiti tražilicama.
Usmjeriti potragu.
Odabrati prave riječi i sintagme.
Inventivno ih varirati.
Prepoznati relevantne i vjerodostojne izvore.
Eliminirati trivijalne.
Ipak je tražila prilično dugo.
I konačno - pronašla./font>
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta