petak, 29.07.2011.

I see you and everything around you fades.

Opet mi se vraćaju misli o njemu. Opet mi njegovo ime odzvanja u ušima. Bljeskovi te okrutne riječi ispunjaju mi misli i režu mi dušu kao nožem, polako i krvavo. Bol tako opijajuća i intenzivna da je taj osjećaj postao kao neki bolesni užitak, kao dugo očekivana dozvola srcu da napokon... osjeti.
Odavno sam shvatila da on nije ni po čemu poseban i da nemam razloga patiti za njim. Ipak... postoji ta neodoljiva želja da opet osjetim te bezvrijedne usne, da budem robinja njegovog bahatog bića, da mu dam sve, apsolutno sve jer ne mogu drugačije, jer ne znam drugačije.
I uvijek ću biti tu, utapati se u toj ugodnoj boli koja me prožima iz dana u dan, čekati... samo da mi se obrati, da mi pokloni najjadniju i najodvratniju riječ koju ću čuvati i slaviti kao da je najvrjedniji dar s nebesa. I opet ću se prepustiti. I opet ću poželjeti da mu dam do znanja da sam njegova, potpuno njegova i da ga volim, da ga prokleto snažno volim iako bih ga svim svojim bićem trebala mrziti. Željela bih ga mrziti. Bilo bi savršeno kad bih ga mogla mrziti.
Učim se živjeti. Naučila sam skrenuti misli na pozitivne stvari, na radosti života. Naučila sam iskreno se smijati. Još samo moram naučiti poštovati i voljeti sebe. Tek ću ga tada moći odbaciti. Tada ću s ponosom reći da ga ne trebam, da ga ne volim i da me ne zaslužuje. Tada ću ga odbaciti... kao što je on odbacio mene.

My promise is I will hurt you.

In This Moment - The Promise

utorak, 19.07.2011.

Where do you go when you're lonely, I'll follow you. When the stars go blue.

Nedostaju mi naši razgovori. Ti otvoreni razgovori, a opet tako spontani i opušteni. Imali smo poseban odnos. Voljela sam to što nisi mogao spriječiti pojavu osmijeha na svom licu kad bi me vidio. Kao ni ja kad bih vidjela tebe. Da, bilo je to posebno prijateljstvo.

Pitala sam se jesam li ja kriva što je gotovo. Jesam li upropastila sve kad sam ti priznala da mi se sviđaš? A bila je to samo faza.

Ne, nisam ja ta koja je kriva. Tvoja sebičnost je upropastila sve.

Prokleto mi nedostaješ.

Tko će sad sa mnom dijeliti ljepotu noćnog neba prekrivenog sitnim tamnim oblacima?

subota, 16.07.2011.

Dreams really do come true.

Pojeli su mi živce ti upisi. Mrzim gužvu. Mrzim stajanje u redu. I mrzim trošiti vrijeme na čekanje. Kad sam napokon došla na red, dobila sam hrpu papira koje sam trebala ispuniti. Jedan od tih papira bio je ugovor. Budući da gledam previše pravnih serija u kojima netko uvijek nastrada jer nije dobro pročitao ugovor, pažljivo sam ga proučila. Na dnu papira, iznad mjesta na kojem sam se trebala potpisati, pisalo je student. Tada sam napokon shvatila. Ja sam student. Uspjela sam. Ono o čemu sam totliko maštala postaje stvarnost. Postat ću ono što sam toliko željela.