petak, 17.06.2011.

There's just too much that time cannot erase.

Prošlo je više od dvije godine. Nisu li osjećaji već trebali izblijediti?

Držiš se bahato kao i uvijek, s cigaretom u ruci i onim osmijehom koji kao da odaje trunku zlobe. Pitam se što je to na tebi izazivalo u meni one silne osjećaje, one leptiriće u trbuhu, one bolne suze... Još uvijek mi nije jasno.
Nekako smo se našli u istom društvu, nekoliko tvojih i nekoliko mojih prijatelja. Uzeo si gitaru i počeo svirati akorde svima poznatih pjesama. Pustila sam glas i zapjevala s ostatkom ekipe. Godilo mi je opet, nakon dugo vremena, osjetiti tvoj pogled na sebi. Toliko sam živjela u tom trenutku, osjećala taktove koje smo pjevali i uživala u tvojoj prisutnosti. Opet sam se osjećala kao ona naivna djevojka koja je nekad vjerovala da je iskreno voliš. Opet sam si dopustila... poželjeti te.
Što je to na tebi što u meni izaziva te osjećaje? Još uvijek mi nije jasno. Ali... svejedno osjećam.



Evo mene natrag. Nadam se da sam barem nekima nedostajala i molim vas za strpljenje jer će mi trebat vremena da svima komentiram postove. :)