nedjelja, 10.10.2010.

Falling out of a perfect dream.

Osjećam se usamljeno. Ponekad. Zurim u mobitel nadajući se da će zazvoniti. Ponekad. Priželjkujem onaj slatki osjećaj kada znam da netko misli na mene. Priželjkujem one neodoljive poruke koje sam nekad stalno iznova čitala i svaki mi je put došlo da se rastopim. Priznajem, još uvijek razmišljam o tebi. Ponekad.

You're the one who keeps me all excited.
You keep me begging for more.



Neki mi ljudi više ne skidaju osmijeh s lica. Jednostavno, ne dopuštam im. Više me nije briga. Hladna sam. To sam od njih i naučila.

Smijem se i dalje. Nije vam uspjelo. Ni neće vam uspjeti.



The same tricks that, that once fooled me,
they won't get you anywhere.
I'm not the same kid from your memory.
Well, now I can fend for myself.
...
Ignorance is your new best friend.

utorak, 05.10.2010.

Stare rane opet peku. Moje bitke dalje teku. Dušo, ti nemaš ništa s tim.

Plač olakšanja. Bol koja klizi niz obraze. Suze koje oslobađaju dušu od nepotrebne tuge. Tvoja slika sada je samo sjena nekadašnjih jakih osjećaja. Ali još uvijek pogled tih tamnih očiju izaziva neku čežnju u meni. Suze je zamijenio smijeh. Prijatelji. Oni su tu. Oni će uvijek biti tu. Njihova ljubav je stvarna i neprolazna. A ti? Ti si samo prolaznik. Ili možda nisi? Dokaži da nisi. Znaš da ću te pokušati zadržati. Ne zbog tebe. Zbog sebe. Jednostavno to želim. Želim zaustaviti vrijeme. Želim ovo bezbrižno doba, snove, djetinjstvo.

Ja nisam kao ti, ja se bojim odrasti.