subota, 11.09.2010.

Silence, never thought you hurt so bad.

Nedostajat će mi ljeto. Posebno ovo ljeto. Ne zbog neke velike i bitne stvari koja mi se dogodila, već zbog sunca, smijeha i malih stvari koje su me svakodnevno uveseljavale. Ljeto 2010., uvijek ću te se rado sjećati. <3

U školi je sve ostalo isto. Kao da se ta dva i pol mjeseca pauze nisu ni dogodila. One koje su bile tu za mene kad sam ih trebala još uvijek su tu. Ona koja bi nas uvijek otpilila zbog dečka još uvijek to radi. Dečki iz razreda još uvijek valjaju glupe fore kojima se ne možemo ne smijati. Napirlitane flundre još uvijek dobivaju sve što žele čim zatrepću okicama. On još uvijek izaziva leptiriće u trbuhu kad ga vidim. A On je osoba o kojoj dugo nisam pisala. Ne, nisam očekivala te leptiriće.

A ja? Jesam li ja ostala ista? Trenutno sam izgubljena u nekim osjećajima. Trenutno još tražim odgovore.

srijeda, 01.09.2010.

Love will keep us alive.

Tako. Sad sve ide na bolje. Pa da.

Jesam li opet brzopleta? Prelako sam pala na tvoj osmijeh. Ali nisam mogla odoljeti. Svjesna sam rizika da mi nećeš uzvratiti osjećaje. Ali prihvaćam taj rizik.

Stvarno si poseban. Drugačiji od svih. I znam da si vrijedan truda.

Poželite mi sreću. Da ova priča dobije sretan završetak.