srijeda, 30.04.2008.

Don't say a word... Just hold me now...

Trebam zagrljaj... nježan... snažan... pun ljubavi... Ne mislim na prijateljski zagrljaj... Iako mi puno znače zagrljaji mojih prijatelja i na tome sam stvarno zahvalna... Ali ovaj put ne mislim na takav zagrljaj... Mislim na ono više...
Želim da me zagrli... želim osjetiti njegove ruke na mom tijelu...
Želim da me poljubi... želim osjetiti njegove usne na mojim usnama...
Želim da mi se nasmiješi... želim znati da mu je stalo do mene...
Teško mi je samoj... Trebam ga... Želim znati da me negdje čeka... Želim znati da ću nakon sve te tuge i boli u njegovom naručju sve zaboraviti... Toliko želim taj osjećaj... toliko ga trebam... i previše...




Doći će ljubav... Samo joj moram dati vremena... I hoću... Bit će sve ok...=)

petak, 18.04.2008.

Ne postoji ništa bolje od svijeta u kojem svi pokušavaju jedni druge nasmijati (Matthew Perry)

Pogledam u ogledalo... Vidim osmijeh... Osjećam kako nešto u meni treperi... Osjećam taj slatki predokus sreće...
Pogledam oko sebe... Vidim one iste osobe zbog kojih sam prije plakala... Sad samo okrenem glavu... Jer ja zaslužujem više...
Pogledam svoj život... Hodam uzdignute glave... Nisam niti vrednija niti manje vrijedna od drugih... Imam pravo biti sretna...




Ljudi, ja sam vam dobre volje! ON mi je odgovorio na poruku pa zato... Uživajte... Puno vas pozdravljam!

nedjelja, 13.04.2008.

I wanna heal, I wanna feel like I'm close to something real... I wanna find something I've wanted all along... Somewhere I belong...

Ej... evo mene... Kao prvo hvala na komentarima, svi ste se raspisali i ostavili jako lijepe komentare i to mi je baš drago. Prošli post je bio stvarno samo izljev emocija... Ma znate kak je to... Jedan dan plačem, drugi dan sam ljuta, treći dan sam baš happy... Raspoloženja se stalno mijenjaju! Ali u ovom postu ne će bit puno filozofiranja, odlučila sam vam pisat o svom vikendu koji je bio prilično naporan. Pa evo, pročitajte!




U subotu je bila smotra. Uglavnom, za one koji ne znaju, amaterski puhački orkestri Slavonije i Baranje su došli u Viroviticu svirat. To je svake godine u drugom gradu, ovaj put je bilo u Virovitici. Ujutro je nas par išlo nosit stolice i stalke pa smo se vozili kombijem do kazališta da to istovarimo. Weeeeee... vozili smo se kombijem... kak zabavno! Onda smo išli u dom garde dočekivat druge orkestre i žderat sendviče. Nakon toga smo otišli do kazališta. Ispred kazališta smo svi zajedno odsvirali dvije koračnice što je dost dobro zvučalo, a onda smo ušli u kazalište gdje je bilo otvorenje i tad je to sve skupa počelo. Pošto smo mi kao domaćini svirali zadnji, morali smo dost dugo čekat da dođemo na red pa je meni Toni malo posudio svoj mp4 pa sam onak slušala AC/DC da si skratim vrijeme. Uglavnom, odsvirali smo OK. Najzanimljiviji dio dana tek je slijedio. Otišli smo u dom garde na večeru. U početku je bilo dosadno, počeli smo se žalit kak je bez veze što je smotra tu, kak uopće nemamo osjećaj da je smotra i tak. Ali... Nakon nekog vremena, kad je dobar dio ljudi već otišo, Tena i ja počele cugat. Onak, podijelit ćemo jedno pivo, pa podijelit ćemo drugo, pa treće... I tak malo pomalo... Ma dobro, nismo se baš napile, OK, možda malo... Al sjećam se svega što smo radile, nisam bila baš ono pijana... Al ja kad malo popijem, počnem brbljat puno više nego inače i počnem se čudno smijat. Matić se počeo nešt žalit da ga bole pluća i pito me koji su simptomi upale pluča jer sam ja medicinska, al nisam imala pojma šta da mu kažem. Počela sam mu neke gluposti pričat, a on jadan ne zna šta da radi... Baš mi ga je bilo žao... Onda je Kornel Tenu i mene zvao da se idemo slikat, Tena nabavila broj od nekog čupavog lika iz Vinkovaca i tak... Ljudi se razišli i šta ćemo mi?! Idemo i mi... I otišle Tena i ja, i umjesto da odemo doma, idemo se mi šetat... A vani kiša pada! I otišle se mi malo prošetat do robne, a smijale smo se ko lude iako ne znam šta je bilo tolko smiješno. Dogovorile smo se da moramo otić jednom zajedno u grad kad budemo trijezne, I zapisale smo si da ne zaboravimo. Ma bilo je ludo... To je to što se tiče subote...



Danas je isto bio naporan dan. Bila sam kod bake na ručku pa sam od tamo otišla na kolodvor po Valentinu. Zajedno smo otišle do grada jer smo išle na trku Virovitica 1234 - doživjeti stotu. To se održava jednom godišnje - ljudi dođu i trče. Zna bit zabavno. No dobro, ne ću vam sad pisat sve u detalje, al bile smo tamo cijelo popodne. Morale smo kupit sladoled u svakoj slastičarnici! A i sve drugo što smo mogle kupit smo morale probat: kokice, bombone i šećernu vatu. Bilo je super! A sad o samoj trci. Mi smo trčale pod kategorijom 1992. godište i mlađe. To je bilo u 16:00. Ostale cure iz našeg razreda koje su trčale su došle oko 15:30, a to su Tea, Ivana M. i Maja. Moram priznat da mi je bilo jako čudno danas. Ja sam s tim curama inače kao dobra, a sad su si njih tri tak super da mene ne šljive ni pol posto. Moram priznat da me to zabolilo. Ma ne znam... Ne znam šta da mislim... A znate šta se još dogodilo?! ON je bio tamo! Da, još sam zaljubljena u NJEGA, a onaj tip o kojem sam vam pisala u zadnja dva posta je sporedan lik. Uglavnom, ON je bio tamo, al on nije trčo, nego je samo došo gledat nas budale koje trčimo. I vidim ja NJEGA i tak sam imala lijep pogled dok Maja nije stala ispred mene. I lijepo ja njoj kažem da se makne i ona se okrene, pogleda NJEGA i onak umišljeno kaže:"Na šta on liči?!" Ne znam šta joj je to trebalo značit, al nije mi se svidio njen ton. Pa šta ak ON nije najljepši dečko na svijetu?! Ni ne mora bit... Baš je sladak i ja ga takvog volim! Ak njoj to smeta, to nije moj problem. Trka je trebala počet pa smo stale na start. ON me vidio. Imao je neki smiješak u očima. Znam da ovo glupo zvuči, ali imao je u očima taj neki veseli sjaj... Gledali smo se par trenutaka i ja bi bila tako happy zbog toga da nije uslijedila ona sramota - trčanje! Trčali smo 1234 m. Bilo nas je negdje dvanaestak i mislim da sam ja bila negdje osma. Za mene je to dobro, Ja inače uopće nemam kondicije (zato i smatram trčanje sramotom) tak da je to za mene super. Bilo mi je čudno što sam prestigla Teu i Ivanu M. kojima inače trčanje baš ide. Ajd jedino mi je bilo drago da je ON vidio da nisam bila zadnja... Hehe... Eto, to je otprilike to...

Znam da je post dost dugačak, al ipak vas molim da ga pročitate. POZZ

četvrtak, 10.04.2008.

WTF?!

Moj problem je što mi je previše stalo. Stalo mi je do ljudi koji su užasno sebični, koje boli k**** za mene i zbog kojih se osjećam manje vrijedno. Ponašaju se kao da nisam dovoljno dobra za njih, ili još gore, kao da ne postojim. A kad sam loše volje, onda kao obrate pažnju. Dođe mi da vrištim, dođe mi da se rasplačem pred svima jer ne pripadam tamo. To nije moje mjesto, nisam prihvaćena... Mrzim svoj život!! Jel tolko puno tražim kad želim nekog tko bi u meni vidio ono nešto posebno, kome bi bila važna, tko bi me prihvatio ovakvu kakva jesam?! Zato sam se i počela zanimat za _ _ _ _ _ _ _ , jer u njegovom pogledu nema osuđivanja, nema sažaljenja... Taj čisti i tajanstveni pogled jedna je od najljepših stvari u mom životu...



To vam je samo moj neki izljev emocija... no big deal...

subota, 05.04.2008.

Nisi izgubio dok ne prestaneš pokušavati...

Ej... Evo mene napokon s novim postom! Svi mi se žalite u komentarima i ispitujete me kad će novi post pa evo pišem ga. E da, puno vam hvala na komentarima! Razlog zbog kojeg tak dugo nisam pisala je jer sam htjela malo rasčistit misli... i nisam baš uspjela... Ali bolje sam raspoložena i gledam stvari s vedrije strane. Yey... tak treba!



Ponekad osjećam kao da gubim nadu... Obično je to zbog NJEGA... Bojim se... Bojim se da ne ću uspjeti postići u životu ono što bih htjela... Bojim se da ne ću uspjeti ostvariti svoje snove... Počinjem vjerovati da su neostvarivi...
Ali nada se vrati i tad shvatim da ono što imam nije malo i da to trebam cijeniti. Shvatila sam još nešto... Kad pokušavam nešto postići, nije bitno hoću li uspjeti, bitno je hoću li dati sve od sebe. A čak i ako dam sve od sebe i ne postignem ono što sam htjela... Sigurna sam da za to postoji razlog... A uostalom... NISI IZGUBIO DOK NE PRESTANEŠ POKUŠAVATI!!



U zadnje se vrijeme osjećam zbunjeno... Naivna sam - to je moj problem! Povjerovala sam nekim ljudima da im je stalo do mene, ali shvatila sam da nije tako... No dobro, preboljela sam to... Ne ću više o tome...
Još me nešto zbunjuje... U školi... kad ga vidim... Zbunjuju me oni trnci koji mi prolaze tijelom... Zbunjuje me onaj tajanstveni pogled u njegovim očima... Zbunjuje me što imam tako jaku želju da ga poljubim kad se nasmiješi... Zbunjuju me moji osjećaji prema njemu... Ne, ne radi se o osobi o kojoj inače pišem... Radi se o nekom drugom... Možda je to samo faza... A možda i nije... U neku ruku mi se sve to čini čak i pomalo smiješnim... ali osjećaj je tako dobar!! Ne mogu to opisati, samo znam da... želim taj osjećaj... čini me sretnijom... ne želim da prestane... Samo moram pronaći način da ne djeluje tako zbunjujuće...



Eto, to bi bilo sve za ovaj post. Puno pozdravljam sve koji mi komentiraju! Bye