Da ne objašnjavam sad razloge zbog kojih sam, premda živim sa mamom koja svakodnevno kuha, bila prisiljena pridružiti se parkilometarskoj redini ispred studentske menze, iznijeti ću samo činjenicu da sam neki dan bila prisiljena pridružiti se parkilometarskoj redini ispred studentske menze.

I inače sam „obožavatelj“ te sfere studentskog života, ponajprije zbog posjećenosti koja, bez iznimke, obara sve rekorde. Čak i kad su ostali dijelovi našeg faxa pusti, ovo područje vrvi od razdragane mladeži koja s nestrpljenjem iščekuje svoju prilku da zgrabi tanjur.
Umjesto da popisuju studente na predavanjima (s ciljem da ih prisile na redovitost), mudrije bi bilo da ih jednostavno organiziraju tamo.

Mjesto je to gdje se čovjek nkad ne osjeća usamljen, a usto ima priliku, stojeći par vječnosti u nepomičnoj koloni, upoznati mnoštvo novih kolega. Prostorijom odzvanja veseli zveket escajga i žamor, koji dušu para, a animatori ove blažene atmosfere ponajprije su tete kuharice, uvijek raspoložene frknuti vam hranu na tanjur kretnjom po uzoru na one teta iz konc-logora.
Ljubitelji pohanog mesa, i ostalih zamislivih i nezamislivih pohanih namirnica, bit će oduševljeni jelovnikom, a isto vrijedi i za avanturiste željne neobičnih kombinacija (tipa: teletina + žganci; što sam prošli put uzela misleći da je krumpir).

Pri rangiranju komponenata koje mi boravak ovdje čine nezaboravnim iskustvom, prvo mjesto ipak zauzima sljedeći fenomen: gdje god sjednete, i koliko god brzo jeli, nećete izbjeći situaciju da vam netko, ili najčešće više njih, prolazi iza leđa (prisiljavajući vas da se nabijete na rub od stola), prenoseći pritom svoju natrpanu tacnu drito iznad vaše glave.
Taj će vas trenutak ispuniti euforijom, gotovo koliko i onaj kad će vam osoba do uvaliti lakat u tanjur (jer je razmak između stolica premalen).

No, nećemo bit' kritični, jel?

...

Mrcvarila sam, dakle, svoju teletinu, dok mi je lik s desne strane (metalac s glomaznim pierceom na nosu i ustima) diskretno izguravao tacnu sa stola, stvarajući više prostora za vlastitu. Usred pokušaja da mu ukažem na prijeteću silu gravitacije koja bi ju, par centimetara ljevije, priljubila uz pod, odnekud se stvorila cura, zamolivši tog vandala da prenese njenu tacnu do mjesta njemu nasuprot, na koje je vrebala.

Pri proslijeđivanju iste, jedan se rub zabio, nenamjerno, meni u čelo.
Bilo je to, srećom, jedva osjetno.
Lik očito nije tako mislio. Problijedio je.
-„Ajme, oprosti! Jesi li dobro?! Jesam l' te jako?! "– iskrivljavao je facu, gladeći me po tjemenu.
Nasmješila sam se. -„Ma, ne, sve okej.“
Potom se javila cura:
-„Sorry, malo smo nespretni...Jel' te boli?“
Nasmješila sam se opet. –„Ne boli, bez brige. Ja sam tvrdoglava, znaš.“
Lik me promatrao prestravljano, iščekujući valjda da mi se glava svaki čas raspukne.
-„Jesi li sigurna da si dobro? Stvarno te nisam namjerno...“
-„Pa, pretpostavila sam da me nisi namjerno... Ma, zaista, sve je u redu. Nemam rupu, je li tako?"
Prepipavala sam čelo „tražeći rupu“. –„Eto, ne pronalazim nikakvo udubljenje.“-blaženo sam se rascerila, i potom nastavila rezuckati odrezak.

Nije dugo trajalo. Manijak se zapiljio u curu – krivca za „masakr“ moje glave.
-„Jesi l' vidjela?! Pomagao sam tebi prenijeti tacnu, i zato sam ozlijedio nedužnu djevojku!“ Optužena se krenula ponovno mahnito izvinjavati, smušenog izraza lica.
Pri pokušaju zaustavljanja njene bujice riječi, glas mi je postajao blago histeričan. Desetak svjedoka ovog događaja zapiljilo se u mene. Sa susjednog stola okrenulo se nekoliko ljudi.
Osjećala sam kako mi tlak, zajedno sa stupnjem neugode, raste do neslućenih visina.
Poželjela sam tog retardiranog paničara objesiti za pierceing na ventilator. I uključiti ga.

Vjerojatno mi je iz očiju isijavala ideja o tome jer je dotični ubrzo zaključio:
-„Vidiš, ipak se ljutiš...Stvarno mi je žao...Nisam pazio. Jesi li sigurno dobro?“

Evo ga opet. Zajebava li on to mene? Ili se radi o nekim traumama iz djetinjstva? Možda je samo marsijanac uvjeren da su ljudske glave načinjene od plastelina?
Ljudi oko nas su se počeli smijuljiti. Prostrijelila sam ga pogledom.
-„Pa, znaš, zapravo i nisam dobro. Mislim da ću svratiti na pregled jer mi se počinje lagano vrtiti. Fakat si trebao malo pripazit!“ Pretpostavljam da mu se u tom trenutku srušio svijet.
Pokupila sam stvari i digla se od stola. Neka ženska mi je namignula. Čula sam ju iza sebe kako mu govori:
-„Znaš, mogao si joj se barem ispričati...“

Sa sigurnošću tvrdim da sam posljednjih 21 godinu svog života provela na Zemlji (doslovno + preneseno :) ), i to preciznije - na ovim prostorima.
Stoga me začuđuje kako tek sada počinjem uočavati sveopću zaluđenost horoskopima i astrologijom, numerologijom i sličnim ljudoklasificirajućim znanostima.

Podobnije razmišljanje o spomenutom fenomenu započelo je proslavom rođendana jednog poznanika. Kao zakleti pripadnik jarca izvukao je odnekud poveći izrezak horoskopa iz časopisa, pokazujući nam ga ponosno, uz naputak: „Sve što ovdje piše, u potpunosti su moje osobine. Od prve do zadnje rečenice.“
Započeli smo tada laganu raspravu pri kojoj sam mu bila prisiljena odati svoj znak; što inače izbjegavam iz jednostavnog razloga: odbijam se poistovjetiti sa nekakvim profilom koji su mi nekakvi neznanci nakalemili.
Razočarano je zakolutao očima, što uostalom čine skoro svi nakon što im priopćim tu informaciju.
„Mi se nikako ne bismo slagali. Imao sam već iskustva s 'vama' i to stvarno ne ispadne dobro.“-obavijestio me u konačnici.
Pa da, sasvim razumljivo. Poznato je što se od ljudi rođenih tada može očekivati, a svi smo „mi“, dakako, apsolutno isti.

Osim što je nekolicina ljudi mog znaka (a koje vrlo dobro poznajem) međusobno slično otprilike kao nebo i zemlja.


Svjesna sam da dnevna i mjesečna proročanstva izlaze već godinama u svim papirnatim i virtualnim medijima, ali uvijek sam to isključivo doživljavala kao dio zabave.
Teško mi je povjerovati da će svih 4,5/12 milijuna (= oko 375 000) Hrvata u nekom razdoblju imati jednake probleme kao i ja. Operna pjevačica će dobiti upalu grla, seoskoj baki će se nakotiti nova tura krumpirovih zlatica, a ja ću pasti ispit jer, naime, svima nam je danas – loš dan za karijeru. Smiješno.

Dovoljan dokaz da „ono na zadnjoj stranici novina ili časopisa“ piše osoba koja se u astrologiju kuži jednako koliko i u emajliranje kada, jest taj da usporedbom tekstova iz više različitih izvora nećemo nikada dobiti isti rezultat. Dapače, predviđanja će biti potpune krajnosti. U tom slučaju valjda izaberete ona koja vam se više sviđaju.

Nadalje, ono na što nas dobročinitelji, zadubljeni u razastrte mape zvijezda, najčešće upozoravaju u pravilu su stvari preopćenite prirode.
„Vodenjaci, pripazite na dišne puteve.“
Uplašeni će se vodenjak momentalno prestraviti razmišljajući: „Imaju oni pravo, mudraci jedni! Stvarno previše pušim, i boravim po kafićima, i živim u zagađenom gradu.“ Ne pitajući se pritom nije li isti slučaj sa gotovo svima, neovisno o tome u kojem su mjesecu rođeni.


U knjizi originalnog naziva "Astrologija" koju mi je frendica dobronamjerno proslijedila, proslijeđenu od neke cure koja ju je posudila od neke druge cure koja je se dočepala od nasljedstva neke prabake, iscrpno su date karakteristike svakog od znakova. Magična knjiga, nadalje, nudi i odgovore na sva dvoumljenja vezana uz odabir prikladnog partnera, zanimanja, stila života, oblačenja, pa sve do omiljene vrste hrane...i boje zavjesa koje biste trebali staviti u dnevni boravak (ukoliko ste riba, plave svakako).
Sasvim praktični savjetnik za sve one koji još nisu "pronašli sebe".

Mora da je uzrok neka gadna zvjezdana zavjera što tu knjigu nisam dobila u ruke ranije - ne bih se toliko premišljala koji fakultet da izaberem. Naime, lijepo piše: za osobu poput mene najpogodnije se baviti humanitarnim djelatnostima.
A ja, tuka, upisala (kako mnogi tvrde) najnehumaniji ogranak sveučilišta! Fino sam si zapaprila budućnost, sad ću patit cijeli život.
Što se "ružnijih polovica" tiče, već se po inerciji vječito zakačim za neke blizance, vage ili strijelce, premda su me upozorili, crno na bijelom, da od takvih likova trebam bježat' koliko me noge nose. I, koga sad da krivim za neuspjele veze osim - samu sebe?


No, dobro...Mnogi tvrde da u cijeloj toj filozofiji "ima nešto", te da se njihov znak gotovo savršeno poklapa sa njihovom ličnošću.
Moguće. Možda sam ja samo mutirana iznimka koja potvrđuje pravilo.

No, pitam se stoga: da li bi bilo logično pretpostaviti da ćemo, nakon što nam oduvijek tupe kako smo npr. „tvrdoglavi“, (ukoliko pripadamo znaku kojeg krasi tvrdoglavost) zaista i povjerovati da jesmo te se početi ponašati u skladu s tim, čime ćemo dokazati da je "horoskop bio u pravu"?

I, koliko je uopće izvedivo da se, ukoliko nismo zadovoljni nekim dodijeljenim osobinama, zainatimo zvijezdama i popravimo taj nedostatak?

Bilo je to prije otprilike godinu dana.
Spavala sam snom pravednika (tada to još nisam znala cijeniti), u rano jutro, iz kuhinje je mirisao ručak. Da mi je sam Big Ben dostavljen pored uha, vjerojatno me tada ne bi mogao probuditi. Što nije slučaj i sa prisutnošću nepozvanih u mojoj sobi.
Senzori u glavi alarmirali su da se netko nedopušteno mota po „zabranjenom teritoriju“.
Jedva otvorenim okom vidjela sam tatu kako nešto lijepi iznad moga stola.

-„Tata, a što ti to tu radiš?“
-„Montiram ti kalendar“ – pogledao me kao da se to podrazumijeva.
-„Ako nisi primijetio, puni su mi zidovi kalendara.“
-„Jesam, ali ovaj je poseban.“
-„Što, na njemu vrijeme sporije ide?“

Ustala sam da promotrim tu, očigledno njegovu, novotariju.
Šareni su brojevi (predstavljajući „posebne dane“) količinski vidno premašivali one „obične“ crne.
-„Aha, to je kalendar koji će nas uvjeravati da su neradni dani zapravo - radni, a radni – neradni.“- zaključila sam mudro.
-„Ne. Ali, i da jest tako, sumnjam da bi tebi to nešto značilo: ionako su ti svi nalik na neradne.“

Svaki je šareni broj imao objašnjenje u podnožju. Ovisno o boji, označavali su državni praznik, katolički blagdan, prve dane godišnjih doba, pomicanje satova i sl., ali također i:

7.1. - Božić po julianskom kalendaru ( za pravoslavce)
10.1. - Kurbanski Bajram (za muslimane)
23.4. - Uskrs/Vazam (za pravoslavce)
23.9. - Roš hašana / Nova 5766. godina (za židove)
2.10. – Jom Kipur / Dan pomirenja (za židove)
23.10. – Ramazanski bajram (za muslimane) ...


Upitnik je titrao u oblačiću iznad mene.
I potaknuo tatu na izlaganje o tome kako u Hrvatskoj, osim katolika, živi i nemali broj ljudi drugih religija, koji su u potpunosti zapostavljeni, čak do te mjere da se za datume njihovih blagdana niti ne zna; dok, primjerice, naš Božić (uključujući i sporedne radnje vezane uz isti) traje čak mjesec dana. I da on, po zakonu, mora odobriti slobodan dan zaposleniku koji je, recimo, židov, ukoliko je sporni datum - židovski blagdan.
-„A kako bih ja to mogao predvidjeti, kad nigdje ništa ne piše?“


Vrli kalendar zjapio je tamo zaboravljen nekoliko tjedana, nakon kojih je brat jednom zgodom uočio da je sutra - Kurbanski Bajram.
U svrhu parodiziranja tatine ideje, započeli smo s kićenjem stana. Objesili smo balone po plafonu. Hrpetinu postera s natpisima „Sretan vam Kurbanski Bajram!“ zalijepili smo na sva vidna mjesta. Šarene vrpce viorile su se sa zidova i vrata.
Stan je ličio na prostor uređen za proslavu Nove godine i rođendana istovremeno.
Pretpostavljam da muslimani to rade drugačije.

Za židovski Dan pomirenja oprostila sam bratu jedno davno, i navodno nenamjerno, brisanje moje datoteke iz kompjutera. On je meni oprostio što mora živjeti sa mnom.

Uglavnom, ispričala sam anegdotu nekolicini svojih prijatelja. Smatrali su to neobičnim, ali i simpatičnim. Podržavajući ideju, počeli su mi slati čestitke za sve svjetske praznike, iskopavši ih valjda iz nekakve enciklopedije. Znali su da se kod nas "sve to slavi".
U kući su se vodile polemike oko toga „ne ismijavamo li našim glupiranjem upravo te druge ljude, čiju stranu tobože podupiremo?“. Usto, niti spremanje koje bi uslijedilo dan nakon nije nas pretjerano oduševljavalo.
Odlučili smo, na koncu, prestati s tim.


Jutros je iznad mog stola osvanula nova, nadopunjena verzija primjerka "tatinog kalendara", za 2006-tu.