O koncertu Bajage u Zagrebu govorilo se tjednima prije nego je i dotični beograđanin konačno stigao u naše krajeve. Svi su imali neko svoje mišljenje (mnogi, nažalost, negativno) i odvijale su se bezbrojne polemike oko toga nije li bezobzirno, prema onima koji su na vlastitoj koži doživjeli ovaj rat, tako brzo dovoditi "ljude s one strane" da nas zabavljaju. Još je jednom pokrenuto pitanje nacionalizma i ozbiljnosti shvaćanja cijele stvari.

Što se mene osobno tiče, muzičare slušam radi njihovih pjesama, a ne radi zemlje iz koje dolaze. I, nečiji (rekoše mi) "sumljivi politički stavovi" mogu me eventualno odbiti od druženja s tom osobom, ali ne i od priznavanja onoga što smatram da je napravio vrijedno spomena. Kao što će, najvjerojatnije, svi ipak pogledati film sa nekim glumcem koji, u privatnom životu, recimo tuče svoju ženu. Ne treba brkati kruške i jabuke.

Da ne duljim-prisustvovala sam spomenutom koncertu. Doduše, ne zato jer sam Bajagin fanatik (više preferiram Balaševića), nego zato jer sam dobila kartu. Da sam tada malo praktičnije razmišljala, puno bi isplativije bilo da sam je prodala. Naime, lik ne samo da je napunio dvoranu, nego je, ktome, i velik broj obožavatelja izvisio. Preprodavači su zacjelo veselo trljali prste brojeći večernju zaradu, koja je iznosila i do 200 kn po karti, a i unatoč tome, nekolicina nadobudnih je, još i nakon samog početka koncerta, uporno jurila oko Doma sportova u potrazi za nekom "dušom koja je odustala u zadnji čas"!
Očigledan dokaz kako se publika već poželjela nekih izvođača za koje je bila zakinuta sve ove godine, a (sudeći po niti jednom incidentu) i kako je naš narod postao manje neprijateljski raspoložen prema istočnim susjedima.

Uglavnom (kako to već biva): ugodna atmosfera, publika koja većinom zna sve riječi, velika gužva za wc/pivo,..., i moja euforija spoznajom da neke pjesme koje volim, a nisam im znala izvođača-pjeva on.

Zadnji je dio koncerta, svakih 15 minuta, inicirao "zvanje na bis", što je, nakon četvrtog (ako se ne varam) puta, već postalo malko smješno. Premda ne volim ego-tripere, opravdat ću mu to kao moguću "nesigurnost kako će biti prihvaćen od publike" i "neodlučnost koliko bi koncert trebao trajati". Možda ona teorija: "dokle god ga zovu natrag-dobro je." :)

A, onda je slijedilo čekanje tramvaja...

Učlanila sam se nedavno (zajedno sa nekolicinom kolegica) u jednu studentsku organizaciju koja djeluje na našem faxu. S obzirom na činjenicu da tome ima jedva tjedan dana, nisam se još niti stigla u potpunosti zagrijati za aktivno sudjelovanje, kao niti detaljno primiti na znanje njihov način rada.

Jučer, u rupi između predavanja (kojih je toliko da sposobnost onoga koji je rasporede slagao postaje vrlo upitna), odlučili smo svratiti na sastanak, da se malo informiramo o novostima u njihovim daljnjim planovima...Kad smo ušli, predsjednica je upravo bila izlagala detalje o trodnevnom boravku u Osijeku, koji su organizirali za ovaj vikend, s ciljem da se novi članovi bolje upoznaju sa radom udruge, te na temelju toga odrede svoje buduće dužnosti, a izmeđuostalog i provedu određeno vrijeme zajedno. Osim zagrepčana, uključeni su i studenti drugih gradova. A, I splićani… :)

Kako sam tamo živjela kao mala, (i još uvijek me hvata nostalgija za njim), i kako sam ja upravo "novi član", i kako je cijena sveukupnog boravka snižena do gotovo smiješne cifre-nisam se uopće dvoumila. Što je najbolje od svega, moja je silna euforija uspjela ponukati i ostatak društva da se prijavi.

I tako sam današnji dobar dio večeri provela u pakiranju, brisanju prašine sa vreće za spavanje (a vi pomislili da ćemo biti u hotelu, ha?) i ostalim pripremama. Vjerujem da će raspored biti prilično gust (natuknuli su broj seminara i sessiona koji možemo očekivati) I da na spavanje mogu zaboraviti, ali mi sve to uopće ne smeta. Bitno da se putuje! I to vlakom... :)

Sretan nam put. Čitamo se idući tjedan!

U ponedjeljak predvečer, vrativši se s faxa, zavalila sam se zadovoljno pred svoj kompjuter, s planom da malo prošvrljam internetom i obiđem svoje blog-kolege. Jedva da sam stigla ukucati www, kad začuh bučne korake kako se odlučno približavaju vratima moje sobe. Otvorila su se silovito, a na pragu, koji se još uvijek tresao, stajala je mama. Vani je sijevnulo. Mrkog izraza lica i prijetećim glasom je izjavila: "Skidaj se s neta". Vani je zagrmilo.

Još uvijek ne shvaćajući njenu zapovijed ozbiljno (koja sam ja hrabra ženska, ha?), veselo se okrenuh i pogledah je upitno, misleći kako se radi o još jednom od njenih bezbroj ispada prouzročenih menopauzom, šeficom, nedostatkom para, lošim vremenom, razmaženim bratom, politikom ili...dodajte bilo koji drugi pojam kojeg se sjetite. Naime, pronašla sam, dugogodišnjim iskustvom, pravi način kako izbjeći nepotrebne sukobe. Jednostavno prestanete bezrazložne ispade i kritike na vaš račun uzimati preozbiljno. Nakon nekog vremena vas to možda počne i zabavljati.

No, ovaj put je bilo drugačije. Održala mi je predavanje o tome kako je krajnje vrijeme da se počnem baviti nekim sportom, smatrajući, očigledno, kako trčanje na fax (i trčanje općenito, kao posljedica neprestanog kašnjenja), penjanje bezbroj puta po stepenicama, jurnjava po gradu, klizanje subotom i tulumarenje do ranih jutarnjih sati, nisu dovoljna količina fizičkog rada.

Predložila mi je teretanu, na što sam samo nezainteresirano zakolutala očima. Vožnja bicikla koji stoji na mjestu i dizanje teških stvari bez da ih pokušavaš premjestiti negdje, čine mi se vrlo besmislenima.
Poveli smo raspravu o tome što bih ja (kada bi se zanemarile okolnosti), zaista voljela trenirati. S obzirom da sam sklonija konkretnim sportovima, spomenula sam odbojku i gimnastiku (svoju neprežaljenu ljubav). Kako smo se za odbojku već raspitivali na 100 strana i došli do informacija kako se istom ne možeš baviti samo rekreativno, nego jedino ako si "mlađi od 15 i spreman trenirati svaki dan par sati", tu smo mogućnost isključile. Za gimnastiku, osim što vrijedi isto, sam bila previsoka još prije 10 godina.
Plivanje je također ispalo iz igre radi moje "lijenosti" (ili praktičnosti?) da svaki dan sušim i perem kosu, a ritmički plesovi (kojima sam se svojedobno i bavila) su, s obzirom na 11. mjesec, zasigurno već odavno počeli sa svojim koreografijama.

Dakle, ne-baš-previše-originalna odluka je pala na "aerobic". Naravno da se to više ne zove samo tako, nego ju napredni sportaši podijeliše u bezbroj kategorija ( primjerice, ovisno o tome koristiš li crvene ili ljubičaste bučice-to vam je ono što izgleda kao mali uteg i što često poželite baciti u glavu vašem nezasitnom treneru, ali vas ruka previše boli da bi se razmahivali njome). Tutnula mi je pare u džep i ja sam se nevoljko uputila prema najbližem fitness-centru (ajde, barem je najbliži).

A, sada slijedi šokatna vijest: bilo mi je super!
Doduše, ne mogu zanemariti činjenicu da se ovih dana krećem uz velike napore te da me bole mišići i u onim dijelovima tijela gdje nisam niti pomislila da ih imam...No, rekli su mi iskusniji da će s vremenom proći. A, na poleđinu majice ću zašiti natpis "Ne živčani, nego zaobiđi", kao poruku onima koji se po stepenicama penju iza mene.

Znojenje djeluje poput čokolade-zaista vas može oraspoložiti. I premda ćete možda pomisliti (ako ste poput mene) kako je odlazak u dvoranu posljednje što vam treba nakon napornog dana, na povratku ćete se osjećati nekako ispunjeno i zadovoljno samim sobom. I krepano, također.

Danas sam čak uspjela izvesti sve vježbe bez zabušavanja, na što sam neopisivo ponosna.
Hvala, mama, što si me odvukla od interneta...Evo me opet na njemu. ;0)

Neki će možda pomisliti da pripadam čudnoj, mutiranoj vrsti, no, usprkos tome što sam žensko, ne volim pričati na mobitel. A, i telefone općenito pokušavam izbjeći kada god je moguće. Vjerojatno tome doprinose i cijene tarifa zbog kojih mi se, za vrijeme razgovora, neprekidno vrte utrošene minute u glavi. Još ako u pozadini (iz razloga koje mi još nitko nije uspio objasniti) čujem jeku svog glasa, koncentracija mi potpuno iščezava. Uostalom, razgovori uvijek traju duže nego što smo planirali. I, u principu, gotovo uvijek se odvijaju onda kada nam najmanje odgovara.

E, ali zato su mi SMS-ovi vrlo privlačan način komunikacije. Dovoljno su praktični da dogovoriš sastanke, preneseš obavijesti ili se jednostavno javiš nekome, a da pritom dopušteno preskočiš sve one "uvodne rečenice". Poruke možeš lijepo uobličiti i unaprijed, na miru, smisliti što želiš reći. Mogu se čuvati, ukoliko ti nešto znače. Čak je i mana "nemogućnosti da se čuje intonacija pošiljatelja i vidi njegov izraz lica" (što katkad izaziva nesporazume) djelomično riješena trpanjem smile-ića ili korištenjem uskličnika, velikih slova i sl.

Poruke su poput kratkog pisma. One, također, mogu utjecati na dojam koji imamo o nekoj osobi. Pisanje se bitno razlikuje od pričanja. I, jednako kao što kroz razgovor ocjenjujemo nekoga, istu stvar radimo u ovom slučaju. Njegovu pismenost, kreativnost, izražavanje i, naposljetku, način na koji će iskoristiti tih 160 slova.

Možda osobno mrvicu pretjerujem dajući im toliko značenje, ali vjerujem da svatko od nas ima neke (za sebe specifične) kriterije. Volim duhovito/dirljivo/zagonetno/... sročene poruke, u kojima se, premda uz ograničen broj slova, uspjeva reći sve što se želi.
A, najteže od svega toleriram izostavljanje interpunkcijskih znakova, gramatičke greške, krivo napisane riječi na engleskom (ako se već želiš kurčiti, barem prokopaj po rječniku), nerastavljanje riječi i ona dosadna, otrcana pitanja.
Naravno, izuzevši situacije u kojima je to svjesna namjera pošiljatelja ili kada se, u brzini, treba nešto potvrditi.
Znam da nije svima to važno kao meni, ali, nije mi jasno- kako vam ne bode oči?!

PS. Počinjem sumljati da ovim riskiram da mi itko od poznatih, nakon što ovo pročita, više ikad pošalje poruku...? :0)

Kao što u prvom dijelu obećah, potrudila sam se smisliti razloge koji pušače, premda svjesne štetnosti svojih navika, i dalje zadržava vjernim konzumentima i navodi ih da smatraju cigaretu privlačnom.
Dakle:

1.Okus (i miris) ... Vjerojatno ono najvažnije. I, premda ga ostali smatraju nepodnošljivim i gorkim, nakon jela ili uz kavu/pivo/... njen okus dođe kao desert. Ova točka, doduše, najviše odgovara kategoriji fizičke(tjelesne) ovisnosti.

2. Ubija dosadu...Dok čekate tramvaj ili prijateljicu koja kasni, vrijeme puno brže prolazi ako se bavite nečim, pa makar to bilo i uvlačenje i ispuhivanje dima. Također, može doboro doći da vam ispuni pauzu između predavanja, koja je obično taman toliko dugačka da jedino to i stignete.

3.Pravi vam društvo ...Drugačije je vidjeti nekoga tko sjedi sam i zamišljen na klupi u parku ne radeći ništa ("ovaj je deprimiran...osamljen..."), i nekoga tko sjedi sam na klupi u parku i puši ("okej, čovjek si je sjeo zapaliti").

4. Užitak ceremonije...Skidanje najelona i papira pri kupnji nove kutije, vađenje cigarete, paljenje...Sve je to dio procesa koji, iz koraka u korak, predstavlja svojevrsnu zabavu i daje zadatak vašim nemirnimi rukama (s kojima mnogi, kako kažu, "ne znaju gdje bi"...).

5. Utažuje glad...Dokazano. Uz to i manje jedete jer ne možete raditi oboje istovremeno. :) Navodno i ubrzava metabolizam?

6. Služi kao nagrada ili poticajno sredstvo
..."Ajde, još ću naučiti ovih par strana, pa idem na "čik pauzu", yeah!"

7. Katkad je vrlo sexy...Gledali ste Sirove strasti i Sharon Stone-pušačicu, pretpostavljam. Ako naučite obnašati se s cigaretom na pravi način, može poslužiti kao jedan od alata za zavođenje.

8. Spaja ljude...Poznata je stvar da su zadimljeni srednjoškolski wc-i ili "pušionice" u nekim firmama oduvijek bile najaktualnija mjesta i središta svih zbivanja, na kojima su često prisustvovali čak i oni koji dim ne mogu podnijeti. Također, ljudi postaju vrlo obzirni i darežljivi kada im se požališ da si ostao "prazne kutije", a često upravo "žicanje" bude prvi korak pri upoznavanju onih kojima nismo znali kako prići.
Zajedničko skupljanje novaca za kupnju šteke po jeftinijoj cijeni ili razmjenjivanje različitih marki "radi probe" samo su neki od primjera međusobnog zbližavanja pojedinaca.

9. Može biti svojevrstan alibi...Ovaj je razlog povezan sa pričom koju sam čula od jednog prijatelja, inače radnika na gradilištu. Naime, kada njihov poslodavac vidi radnika kako sjedi i puši, smatra kako je "čovjek, eto, ovisnik, imao potrebu za cigaretom, i to neće trajati duže od par minuta". Kada vidi nekoga da samo sjedi i odmara se, smatra da ovaj "ljenčari". (Savjet: ako se bavite sličnim poslom, pravite se da ste pušač.)

10. Mjeri vrijeme...Koliko puta ste čuli, sjedeći na kavi, rečenicu: "Ajmo još jednu, pa idemo."? Premda svi znamo da "još jedna", zapravo predstavlja period od "5 minuta", ovaj prvi način mjerenja vremena je (barem u mojim krugovima), mnogo češći.

11. Opušta...Samo promatranje žara ili dima kako se izobličava, slično je gledanju vatre u kaminu. Uz cigaretu, lakše se razmišlja i koncentracija je bolja. Potiče razgovor samim time što ste opušteniji.

12. Govori vam o čovjeku...Netko je jednom rekao: "The way we smoke is characteristic of our whole personality." I, ima nešto u tome. Uostalom, radnje vezane uz pušenje i paljenje cigareta, koje se smatraju pristojnima, sadržane su čak i u samom bontonu. Tako, recimo, ako imate namjeru zapaliti cigaretu sebi i svom sugovorniku upaljačem, pravilno je ponuditi vatru prvo njemu. No, ako to radite šibicama, stvar je obrnuta (dakle, prvo sebi).

...

Ideja da ovo pišem potaknuta je nedavnom raspravom u kojoj jedna strastvena pušačica pokušava objasniti jednoj (strastvenoj) nepušačici zašto i dalje puši, premda i sama osjeća da joj škodi. U tome, naravno, ne uspjeva, dok ova druga ustraje u tvrdnji da se radi isključiivo o tjelesnoj ovisnosti i, evenutalno, želji da se (oprez: sad slijedi otrcana fraza) "ispadne frajerica".
Nipošto ne želim poticati daljnji rast broja pušača, ali također niti ne želim da se oni koji to, nažalost, već jesu smatraju "ludima i neshvatljivima".

Jučer sam u poštanskom sandučiću pronašla crveno-žuti, tri-puta-presavijeni papir. Najprije se svojski obradovah što me nije dočekao još jedan račun ili katalog nekog trgovačkog centra. Zatim se ponadahda se radi o nekoj pozivnici (recimo: pozivnici da dođem na aerodrom podići svoje karte za egzotično putovanje koje sam, nasumično odabrana iz telefonskog imenika, osvojila povodom neke od kampanja T-com-a). Opet sam požalila svoju nadobudnost.

Unutra je, pisano rukopisom i plavom tintom, stajao tekst:

Ljubavi!
Prošla dva dana toliko sam sretan, kao da sanjam. Čini mi se da te volim otkad sam te upoznao. Čak i prije,otkad znam za sebe. Znam da zvuči ludo, ali kao da si uvijek bila uz mene. I sad kad sam te pronašao, ne mogu te prestati voljeti. Želim biti stalno s tobom. Neizdrživo je, ne mogu se zadovoljiti s ono malo sati što se potajno nađemo. Ali više nisam samo ja u opasnosti, sada bi i ti mogla nastradati kada bi nas uhvatili. Zato se neko vrijeme nećemo vidjeti. Ne mogu ti napisati zašto, ne znam tko sve može ovo pismo pročitati. I ne boj se, čak i da me prestaneš voljeti, ne bih te mogao zaboraviti...

U donjem kutu "pisma" dodana je reklama za "Zabranjenu ljubav" i vrijeme njenog emitiranja.

Baš sam se dobro nasmijala. Nakon cjelomjesečnog prijevremenog reklamiranja iste (to je ono kada plava balavica izjavljuje da su "svi muški svinje"...), očigledno su zaključili da (valjda svjesni "kvalitete" dotične sapunice?) to još nije dovoljno.
Lukava ekipa...Tekst je dovoljno univerzalan i intrigantan da te navuče da ga pročitaš do kraja, a neki malo naivniji bi mogli, u prvi tren (o obzirom na rukopis), čak i pomisliti da je namjenjen njima.

U svakom slučaju, moram priznati da su djelomično uspjeli u svojim nakanama. Odlučila sam se odvažiti pogledati cijelu jednu epizodu. Kao moralnu podršku posjela sam brata pored sebe i oboružala se sokovima i keksima kako bi me zadržali na fotelji.

Ono što smo uspjeli zaključiti pomnim gledanjem je:

-> glumci su mahom klinčadija koja ima ulogu izigravati nekakve ozbiljne ljude sa vrlo "značajnim" životnim problemima,
-> glume lošije od američkih pjevačica "glumice-wannabe" (čast nekolicini iznimaka),
-> iz scene u scenu samo se priča...rijetke su one u kojima se nešto konkretno događa (osim kratkotrajnih prikaza Zagreba)
-> likovi su većinom crno-bijeli
-> nisam primjetila da ima muzike (znate one bubnjeve i gudače u brazilskim sapunicama koji te stresu svaki put kada lik, npr. izjavi nešto šokantno?)
-> bez pretjerivanja, stalno nešto jedu ili piju (valjda ne smiju pušiti, pa ne znaju kamo će s rukama?)
...

Na ovome ću stati. Već sam dovoljno puta optuživana da sam prekritična i zato ću samu radnju serije poštedjeti komentara.
A, čitaocima preporučam da radne dane od 19:45 provedu u šetnji ili, kako Joe. kaže, u igri s djecom. :0)