-Ej, čula sam da je u jednom klubu u centru odlična svirka. Mogli bi svratiti...
-Hm...(nepovjerljivo)...Bila si već tamo?
-Nisam. Ali,možemo pogledati...Možda nije loše.
-Šta, onda nećemo večeras na naše staro mjesto (tj. «tamo-gdje-visimo-svaki-drugi-dan-i-već-nam-pomalo-sve-te-poznate-face-idu-na-živce) ?
-Pa, ne. Ono, malo za promjenu.
-(snuždeno) Aaa, ne znam...

Sve više primjećujem kako je jako puno ljudi, u većoj ili manjoj mjeri, nefleksibilno i nesklono upoznavanju novog. Naviknuti su na određena mjesta i određene osobe s kojima su u kontaktu i svaka ih promjena odbija i na neki način plaši. Ne osjećaju se ugodno u novim okruženjima. Od čisto banalnih stvari kao što su mjesta izlazaka, taj se fenomen često proteže i do onih puno značajnijih.
Vezani su neraskidivo za svoje stare navike, prijatelje, svoj posao (kakav god on bio), svoj stan i za milijardu drugih sitnica. Te ih stvari katkada koče da upoznaju i neke druge aspekte života, da budu otvoreniji prema ostalim ljudima i da dožive neka nova iskustva i avanture. Zatvoreni su u okvire koje su u prošlosti postavili i nemaju hrabrosti niti volje tako skoro ih mijenjati.

Koliko često su nam se jadali kako ih posao koji rade ne ispunjava, kako ga mrze, kako ih ponižavaju i sl? Koliko njih je takav posao zaista promjenilo? Nakolicina...onih hrabrih. Jer ipak, za takav korak potrebno je žrtvovati kolektiv sa kojim radiš, ured na koji si navikao, a i debelo riskirati jer-nitko ti ne jamči da će drugi posao biti bolji. Niti da ćeš se u njemu uspjeti snaći.
Kada o tome razmisle, uvide da njihovo trenutno radno mjesto «i nije tako loše»..., pa ostanu. Nezadovoljni, ali sigurni.

Ista stvar se događa i sa ljubavi (vidi prošli post) i sa društvom. Nepoznati ulijevaju nepovjerenje, nesigurnost; predstvaljaju uljeze koji nam se pokušavaju ubaciti u život...Višak. U njihovoj prisutnosti treba «biti oprezan sa onim što govoriš», «biti suzdržan», «paziti kakav ćeš dojam ostaviti» i «nikako se ne možeš osjećati ugodno». Lakše je družiti se uvijek sa istima, koje već dobro poznaješ.

Ako nisi nikada klizao-nikada ni nemoj. Ako nemaš običaj jesti ribu-nemoj je nikada niti probati. Ako nisi navikao izlaziti na mjesta gdje se pušta alternativnija glazba-nemoj niti slučajno navraćati tamo.

...

Hoće li neka osoba mijenjati način svog života ili ne, mene se apsolutno ne tiče. Svatko živi kako mu najbolje odgovara.
Niti samu sebe smatram oličenjem spontanosti. Daleko od toga.
Ali, privlače me promjene, upoznavanje novih stvari, ljudi, isprobavanje raznih sportova i vještina, posjećivanje novih mjesta. Ne podnosim rutinu. Ne podnosim monotonost.

I, ponekad se osjećam kao «alien». I znaju reći da sam «nestalna». I da sam «svuda i nigdje». I da očito još «nisam pronašla sebe».
Zar pronalaženje sebe znači zapravo trpanje svog života u okvire?