Okej, najprije da se razumijemo: upoznata sam sa svim štetnostima nikotina i ostalih spojeva sadržanih u cigaretama , izračunala sam već bezbroj puta «što se sve može kupiti za novce ušteđene od ignoriranja proizvoda tvornica duhana» i svjesna sam toga da sivi dim iz bijelog smotuljka škodi, osim samom vlasniku istoga, i svima koji se nalaze u blizini. Stoga, ne želim da ovaj tekst shvatite kao poticanje pušenja. Eto, taj dio smo raspravili... :)

Dakle, imamo:
1. Pušače (P)
2. Nekadašnje pušače (NP)
3. Nepušače (N)

Skupina P je, naravno, glavni krivac.
Skupina N je, naravno, glavna žrtva.
Skupina NP je, naravno, glavni uzor, ili kako se još voli nazivati- «karakter».

NP katkad znaju biti gori od N, što je vrlo neobična pojava, s obzirom da su u istoj situaciji nekada bili i sami. Vole isticati (ili se hvaliti) drugima kako su oni prestali i pokušavaju na isto nagovoriti i sve ostale P na svijetu. Katkad imaju tendenciju mahati rukama ispred nosa i na silu kašljati jer im dim «odjednom jako smeta», mada su se godinama gušili u njemu.

P su (mada iscrpno upoznati sa svim manama pušenja) njega sami izabrali i ne podnose kada im drugi sole pamet i pokušavaju u njihovo ime donijeti odluku o prestanku. Od strane NP često su proglašeni nekarakterima, a od strane P su apsolutno neshvaćeni. Katkad se pitaju kako to da njima nikada ne dođe da zapale uz kavu ili cugu, nego im je dovoljno samo sjediti i pijuckati.

N nikako ne mogu razumijeti ljude koji bezobzirno truju cijeli svijet i samovoljno svakodnevno izdvajaju dvoznamenkaste svote novca da bi si upropaštavali organizam i skraćivali život. «Neki se penju na planine da udahnu svježi zrak, a oni i ono malo svježeg zraka zagade dimom»-jedan su od njihovih citata. Vrlo teško se mogu uživjeti u apstinencijsku krizu pušača kada ostane bez cigareta i teško prihvaćaju njen miris (smrad, whatever)... «koji se uvlači u kosu i odjeću».


S obzirom da je zakon uvijek na strani onih «air-friendly», u idućem postu planiram objasniti neupućenima «što je ono privlačno u cigareti».


Do tada, vezano uz ovu temu, nekoliko riječi od Denisa Leary-a:

I love to smoke. I smoke seven thousand packs a day, ok. And I am never fucking quitting! I don't care how many laws they make. What's the law now? You can only smoke in your apartment, under a blanket, with all the lights out? Is that the rule now, huh?! The cops are outside, "We know you have the cigarettes. Come out of the house with the cigarettes above your head." "You'll never get me copper! I'm never coming out, you hear? I got a cigarette machine right here in my bedroom. Yeah!"

We tried to be nice to you non-smokers. We tried. But you just fucking badger us, you know? You won't leave us alone! You got all your little speeches you're always giving to us. All these little facts that you dig out of a newspaper or pamphlet and you store that little nugget in your little fucking head, and we light up and you spew 'em out at us, don't ya? I love these little facts. "Well you know. Smoking takes ten years off your life." Well it's the ten worst years, isn't it folks? It's the ones at the end! It's the wheelchair kidney dialysis fucking years. You can have those years!
You're always telling us, "You know, ever cigarette takes six minutes off your life. If you quit now you can live an extra ten years. If you quit now, you can live an extra twenty years." Hey, I got two words for you, ok? Jim Fix. Remember Jim Fix? The big famous jogging guy? Jogged fifteen miles a day. Did a jogging book. Did a jogging video. Dropped out of a heart attack when? When he was fucking jogging, that's when! What do you wanna bet it was two smokers who found the body the next morning and went, "Hey! That's Jim Fix, isn't it?" "Wow, what a fucking tragedy. Come on, lets go buy some buds."

U svakoj aktivnosti kojom se bavimo, računajući školovanje i posao, okruženi smo ljudima. Svakodnevno ih upoznajemo, zbližavamo se s njima, izmjenjujemo mišljenja i stvaramo prijateljstva. Kontakti sa okolinom izravno utječu i na subjektivno doživljaj onoga u čemu zajedno sa nama sudjeluju. Ne priča se uzalud o važnosti ugodne atmosfere na nekom mjestu. Isto tako, sasvim je logično da, nakon što određenu količinu vremena provedemo sa određenim ljudima i doživimo sa njima određena iskustva-za te se osobe i vežemo.

Kada pogledate svoj današnji krug prijatelja, mislite li da su upravo oni ti koje biste izabrali da ste, na neki način, mogli objektivno sagledati sve njihove osobine i navike i na temelju toga zaključiti da su vam najsličniji i da vam najviše odgovaraju? Vjerojatno ne. Ali, rijetko kada se pruži prilika da birate. Okolnosti su te koje nas najčeće spajaju.
Primjetila sam da mi većina ljudi, s kojima sam danas jako dobra, u početku nisu bili simpatični. Ili su mi se jednostavno činili previše drugačiji od mene. No, s obzirom na dijeljenje isto prostora, bili smo «prisiljeni» provoditi vrijeme zajedno (ista škola, fax, mjesta izlazaka), pa smo tako puno situacija prošli, navikli se jedni na druge i prihvatili tuđe mane koje su nam možda u početku «bole oko».

No, kako se protekom vremena naše ambicije i aktivnosti mijenjaju, kontakti se gube i te osobe, koje su nam možda nekada puno značile, izlaze iz našeg života. Više nismo "u toku" s događanjima kod onih drugih. Najčešće se i ljudi mijenjaju, tako da ih nakon par mjeseci (godina) neviđanja jedva možemo prepoznati. Čini nam se da to više nisu isti oni koje smo poznavali. Ostaju samo uspomene na ono što smo s njima prošli.

...

Uvijek sam se trudila biti dobra sa svima. I, poznavati puno ljudi. I, željela sam veliki krug prijatelja. I, imati dovoljno vremena posvetiti se svakome od njih.
Uspjela sam gotovo u svemu, osim u posvećivanju vremena. Što je vjerojatno i najvažnije. Zbog toga smo se i udaljili.

Gotovo svakodnevno srećem one koji su mi nekada toliko značili, a danas se jedva snađemo da smislimo par rečenica koje ćemo izmjeniti "reda-radi". Obično se u takvim situacijama vrte pitanja strukturirana kao po "horokopskim kategorijama" : ljubav, zdravlje, novac, fax. Mada, možda (najčešće?), niti jednu stranu to zapravo ne zanima. Katkad se pokrenu podsjećanja na prošle dane i neke uspomene. Jer to je još jedino što nas veže.
Tužno.

I, tada uvidim da nije pogriješio onaj koji je rekao da je "čovjek sa tri prava prijatelja bogat čovjek".

U svijetu, izmeđuostalog, postoje 3 gadna problema:

1. Ljudi zaista ima previše i stoga ih je potrebno na neki način razvrstati.
2. Nitko (ili barem-većina) ne poznaje samog sebe. Gotovo uopće. Smatra se...I, zato im je potrebno pomoći.
3. Psiholozi u principu teško nalaze posao u svojoj struci i radi toga se često bave pomalo luckastim stvarima, očito kako bi si prikratili vrijeme...

Neki dan su moje prijateljice primjetile kako je vrh moga Labella ravan. Pomislio bi netko naivan kako je takva pojedinost sasvim nevažna. Ali, ne! Uskoro sam imala priliku čuti cijeli svoj psihološki karakter temeljen na toj činjenici. Naime, u nekim časopisima upravo je iscrpno objašnjena bitna razlika između žena kojima je vrh ruža ravan, špičast, zaobljen ili kakav već sve može biti. Kao, otprilike: ako vam je vrh nakošen s obje strane, osoba ste kojoj nedostaje samopouzdanja...Ha?!?!

Slične primjere viđala sam posvuda, a obično se odnose na tome slične stvari. Neobično je važno u kojem položaju spavate, kakav ručnik za plažu nosite, da li češljate prvo lijevu ili desnu stranu ili tjeme, kakav vam je nožni palac..., pa tako do sutra. I, na svakoj toj maloj pojedinosti moguće je o vama napisati cijelu studiju. Nije vas uopće potrebno poznavati. Dapače, te će klasifikacije pomoći upravo vama da sami upoznate sebe.

Tik nakon rođenja, već su nam nakalemili određene oobine koje se pretpostavlja da posjedujemo. Ovisno, jel, o tome koji su nam horoskopski znak dodijelili. Tu su nas, svekoliko čovječanstvo, potrpali u 144 košare (ako računamo podznake)-za početak. Da ne spominjem značenja imena i razne numerologije. Za daljnje klasifikacije već će se pobrinut s vremenom...
Recimo (ako na trenutak zapostavimo oblik nožnog palca), onda kada krenete na fax.

Ekonomija-materijalist ste, slušate narodnjake ili dance hitove, samodopadni ste, nosite špičoke i Fendi torbicu, dečko vam je Hercegovac, praznoglavi ste i izlazite na fancy mjesta,…
Filozofski-sušta ste suprotnost ekonomistima, težite alternativi i “onom duhovnom”, vrlo ste druželjubivi, ne znate što želite od života, pomalo lijeni I neorganizirani,…
FER-vjerojatno nosite naočale, štrkljasti ste, imate masnu kosu, većinu vremena “visite” na kompjuteru, prilično ste zbunjeni…I, da, vjerojatno nosite traperice u mrkvu I majice sa par cm prekratkim rukavima…
Itd…

Uglavnom, nema vam spasa, ma koliko vi trubili uokolo da zaista niste takvi i da mora da su negdje pogriješili. Ljudi danas nemaju vremena za detaljna upoznavanja. Dovoljno je da im kažete par sitnica i već znaju sve o vama.

Zato, prije idućeg spoja nipošto nemojte propustiti načiniti listu važnih pitanja namijenjenih svome pratiocu. Na njemu neka se obavezno nađe i informacija o tome koju vrstu žitarica koje jede za doručak. To vam, u najmanju ruku, može otkriti ima li neke traume iz djetinjstva.

Rijetko idem u kino. Iako, priznajem, gledanje filma na velikom platnu sa dobrim ozvučenjem daleko je efektnije nego gledanje istog doma. I atmosfera je pogodnija za koncentraciju (s iznimkom slučaja da je dvorana pretrpana klinčadijom uvjerenom da je glasno komentiranje svake druge scene izuzetno cool). Čak su i kokice nekako finije. :)
No, također, priznati se mora i da je redovito posjećivanje kina prilično skup sport. I za vrijeme i za novac. Kao što već negdje spomenuh, imam popriličan broj filmova (prošlih godina i provjereno vrijednih gledanja) koje želim posuditi, a nikako da nađem vremena. Možda mi se zbog toga čini bespotrebno isprobavati nove kino-hitove, koji me vrlo često, ruku na srce, ostave ravnodušnom.

E, ali, zato, jučer se pružila prilika svim filmoljupcima da do mile volje uživaju u odabranim predstavama, filmovima i izložbama. Navali narode! T Mobile časti! Vjerujem da će im buduća zarada od poslovanja vrlo brzo pokriti troškove tog poklona građanstvu. :)

Odlučih zato iskoristiti priliku i provesti barem 2 sata prikovana za udobne fotelje CineStara. Ako zbog ničeg drugog, onda barem da, kada me neki pitaju "koji sam film u kinu posljednji gledala", ne moram mukotrpno razmišljati vraćajući se nekoliko godina unatrag...
Nije me obeshrabrila niti redina ispred blagajne već u 9 ujutro, čekajući u kojoj sam uspjela pročitati skoro polovinu romana.

Kako su mi dali čak 4 karte, odlučila sam do popodne naći još 2 osobe da ih pozovem sa sobom (valjda neće odbiti besplatnu ponudu?) i da se usput malo družimo. Plan se izjalovio jer su, očito razmišljajući isto kao i ja, do popodne već svi imali "svoje" karte+višak. Telefoni su zvonili cijeli dan, a s druge strane žice su mi, već pomalo nestrpljivi glasovi, nudili ulaz za sve moguće ponuđene naslove filmova. Pozivala sam i ja njih. Pozivali smo se međusobno. Nitko od nas nije htio da karte propadnu, ali, također, i nitko nije mogao biti na više mjesta odjednom. Šteta. Palo mi je čak na pamet da uzmem ruksak, ponesem rezervnu garderobu (u slučaju promjene vremena) i napravim sendviče, pa dan provedem obilazeći kina. :))

Za razliku od jutarnje gužve oko blagajni, prilično me iznenadila polupopunjenost dvorane. Zaključila sam da je to upravo zbog fenomena uzimanja viška karata i konačnog propadanja istih. Čak sam uočila i nekoliko ljudi koji su, vrlo organizirano i marljivo, tik prije kraja prve projekcije, napustili svoja mjesta i šmugnuli prema izlazu, kako bi stigli na početak druge, u nekoj drugoj dvorani....

Ja sam u tom trenutku, zavidno gledajući prema vratima, dobila neodoljivu želju da pobjegnem zajedno s njima, ali iz sasvim drugog razloga. Naime, izmorio me već viđeni "humor" i strašna naivnost "Terminala", a i još jedna uloga Toma Hanksa u kojoj je zbunjen...i izgubljen... i nemoćan... i tomhenksovski. Dobro da me prijateljica upozorila da se "to ne radi" i da se svakako treba dočekati kraj. Bila sam, dakle, vrlo poslušna. Ipak ona zna te stvari bolje od mene, slučajnog prolaznika.

Eto, sad smo se, valjda, dovoljno na-kino-izirali i očekujem da će idućih mjesec dana (barem) zarada CineStaru i Brodwayu strmovito pasti. Do iduće telefonske mreže koja će izniknuti na našem tržištu. Držimo im fige!