Moram priznati da me nije bilo dosta dugo.

Definitivno je jedan od razloga što sam se htjela "pohvaliti" statusom umirovljenika. No, kako to već biva u ovoj Lijepoj našoj - od svibnja do sada još uvijek nije stiglo moje rješenje. U međuvremenu sam čak na trenutak posegnula za odvjetnikom, no nisam sigurna da je iole pomogao pogurati rješavanje tog problema.

No, nakon šest mjeseci, seljakanja predmeta iz sela do županijskog nam središta u metropolu, pa natrag istim putem... izgleda da će nešto biti.

Htjela sam vam napisati jedan dobar post o mini putovanju u Mađarsku. Neugodno sam se iznenadila kad mi nije dalo staviti fotografije. Pa mi je bilo blesavo opisivati nešto bez slikovne podloge. Slobodno mi u komentar kratko objasnite kako da to napravim.

E da, skoro je Rudarka otišla na rad u Obećanu zemlju (jelte Dojčland). Već je pakirala i kofere. Nooo... mladi i nadobudni manager-i ne vole stare babe. Točka.

A onda to svim ostalima u lancu stvara probleme. Samo ću staviti jednu crticu iz te priče - HR partner (Nijemac) je napisao "It's a shame". Što ćete više...

Da li mi je krivo? I da i ne. Ponuda je bila više nego primamljiva. S druge strane - da li mi stvarno u ovim godinama treba totalna promjena okruženja, ljudi, pa i same kulture života? Možda i ne.

Što radim?

Zapravo svašta. Od nekih stručno-ekspertnih poslića/poslova do javljanja na natječaje. One manager-ske. Pa stalo nešto načekavam, veselim se, tugujem, budem razočarana i tako u krug.

Pa sjednem sama ili sa Guzdom u auto i odjedrimo na neku novu golf destinaciju. Obilšli smo do sada popriličan broj novih igrališta u Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji, Grčkoj, Španjolskoj.... a biti će ih još.

I za kraj - samo da znate da sam osvojila svoj prvih pehar u životu. U golfu. Prvo mjesto. Velika kanta.

Ahoj od Rudarke