Pretpostavljam da su već neki jako znatiželjni i željeli bi doznati da li Rudarka konačno radi.

Noup.

Kao prvo - i dalje se javljam na sva moguće raspisane natječaje na kojima se prepoznajem - uključujući i nove tipa: konzultant (gordo zvuči, nooo ), čak sam se pronašla i na poziciji prof. matematike (može i nekih drugih tehničkih zanimanja, nije Rudarka izbirljiva ). I one raspisane izvan Lijepe naše.

Prvo - priča o poziciji vodeći energetski konzultant za područje Balkana

Uglavnom, pozvali me na prvi razgovor (HR oliti Ljudski resursi), pa na drugi... ajde de. Makla se dalje od molbe na koju ponekad dobijem negativan odgovor. Ponekad niti to.

U igri je jedna od (navodno) poznatih kompanija (sjedište: Belgija) koja se bavi konzultantskim savjetima u vezi energetike, "zelene" tranzicije i tih fora. Naravno, kako je Rudarka jedna od ekipe tehničkih eksperata (nivo EU) - javih se ja.

Da skratim: kroz razgovor sa tehničkom voditeljicom (koji sjedi u Madridu ) ispada da "glumiš" trgovačkog putnika. I da - plaća - da je do tog dijela razgovora došlo - ponudili bi mi neki Balkanski benchmark. Što god to njima značilo. Na što je Rudarka pop*zdila i objašnjavala ovoj maloj iz HR da smo mi u Europi i da mi ne može nuditi balkansku plaću (čitaj: 500 ojra). No, na sreću ili nesreću - Rudarka je dobila odbijenicu. Napismeno. I koliko prati društvene poslovne mreže - još nisu našli nikoga za tu poziciju. Fak i oni.

Dalje - mjesto učiteljice matematike - tako je pisalo na natječaju, pa me nemojte ispravljati. Nije prof već učitelj.

Ode Rudarka na razgovor kod ravnateljice lokalne osnovne škole. Još krajem prošle godine. Trać, bljuć... ravnateljica me želi upoznati sa ženom što ide na porodiljski, noo... kao, ajde nećemo danas. Neka školska priredba i sl. A i da prođe službeni dio javljanja poštom (zna se da je općenito nedostatak radne snage u školstvu vezano uz prirodoslovna/tehnička zanimanja). Javiti će se ona meni mam iza nove godine.

Iza nove, juri Rudarka iz Grčke doma. Pa eto - čeka ju posao.

Za koji nije dobila informacije o primanjima jer su i tete iz računovodstva morale skočiti doma da se presvuku za navedenu priredbu.

Uglavnom, dođe taj famozni ponedjeljak - prvi dan škole. Mene nitko ne zove.

Nazovem ja ravnateljicu. A ona muca - "Oh, nitko Vam se nije javio?? Pa znate, tajnica je bila na bolovanju (moš mislit - valjda je mislila - skijanju za vrijeme školskih praznika ), pa info je na našim web stranicama.

Zaposlili gospođu dipl. bibliotekara da predaje matematiku 7. i 8. razredima. Bravo.

I nisam se naljutila što je netko potegnuo političke veze (čitaj one što su trenutno na vlasti), već što me nisu obavijestili na vrijeme. Em bi ostali dulje u Grčkoj, em se ne bih nadala....

Još jedna kratka priča koja još nema završetak. Čekam odgovor za drugi dio razgovora. No čisto sumnjam...

Na posljednjem razgovoru sam dobila nekoliko pitanja vezanih uz moj spol (sigurna sam da to nisu pitali muške kandidate i da - znam da nije korektno, no nisam se htjela svađati) i to od mlađe gospođe - buduće nadređene tako da čisto sumnjam da će me pozvati na drugi krug razgovora.

Što da vam kažem? Ako netko misli da nam u Hrvatskoj fali obrazovanih, stručnih i ljudi koji su voljni raditi - ne znam gdje gleda.

Očito bi nekog za đaba. No, kako Rudarka u ovih godinu dana nije niti jednom stigla do dijela razgovora vezanih uz primanja, izgleda da niti to nije problem.

Ahoj. Odo ja opet na put. Slijedeći post - putopisni.

Ps. Čitajući ovaj post došlo mi je nešto drugo na pamet - očito je da imam problema sa nadređenima ženskog roda. Sve ove odbijenice su bile s njihove strane.

Slučaj Kongo - nazovimo to imenom koji su nadjenuli novinari, definitivno je sklizak teren za raspravu. Koliko čitam po raznim društvenim mrežama - diglo se tu puno prašine da ne velim ružnih komentara.

Osobno smatram da se radi o ljudima - parovima koji nisu mogli na drugi način doći do vlastite djece (da ne raspredamo o hrvatskoj sporoj praksi kod posvajanja) i da su skupili određenu količinu novaca, možda podigli kredit da bi to riješili na drugi način - posvajanjem u Africi. I da se definitivno ne radi o ljudima koji bi tu djecu "preprodali" dalje. Doduše, znali su da ulaze u sklizak teren jer se definitivno radi o prodaji - daš novac i nešto dobiješ. U ovom slučaju tako željeno dijete.

Sad malo o lokaciji - Kongo, Zambija i još podosta centralno-afričkih država. Radi se o visoko korumpiranom društvu gdje novcima možeš svašta kupiti. I to se zna. Nisu to mjesta gdje se olako šetka okolo. Pogledajte malo po putopisnim blogovima - ima li ih iz tih zemalja? Teško.

Uglavnom, pretpostavljam da se desilo slijedeće - organizator, "vodić" kako god ga/ih zvali loše je procijenio situaciju. I nije platio još ponekog lokalnog državnog službenika. Ili su naši ljudi odabrali "krivog" organizatora.

I desilo se sranje. Iz kojeg će se teško izvući bez posljedica.

Da se malo ostvrnemo na djecu. Zar stvarno mislite da će navedenoj djeci ovako biti bolje u životu? Nakon što ih vrate u neki jadni afrički dom za nezbrinutu djecu. Kakva će im biti budućnost?

Smatram da svi oni natpisi o rasnoj netrpeljivosti u Hrvatskoj ne piju vodu. O kej. Svi smo mi krvavi ispod kože. No ne vjerujem da bi bilo tko loše pogledao lijepo obučeno, čisto i obasuto ljubavlju sretno dijete. Pa bilo to i crne boje kože. Čak dapače.

Za kraj - da ne bi bilo zabune ovim postom. Rudarka je protiv svakog oblika nasilja, raspačavanja droge, korištenja djece kao radne snage, preprodaje djece i žena, pogotovo u bijelo roblje.

Ahoj od Rudarke

Povod ovog putovanja bio je dvojak - avionom je bilo preskupo otići na par dana u toplije krajeve (i vući sa sobom golf opremu), a htjeli smo na toplo mjesto.

Nakon kratkog stajanja i odigrane runde na Adi Ciganliji (igralište je o kej, ako ne računaš na sporadične šetače pasa - koji tu ne bi smjeli hodati, ciku djece s obližnjih igrališta, dobačenu nogometnu loptu ) put nas je odveo do Skopja. Peripetije oko traženja hotela u zimsko gluho doba (deset navečer) i traženja klope - nećemo. Nešto drugo nam se urezalo u sjećanje. Uđemo mi u sobu, a ono nas zapuhne "debelih" sedam stupnjeva.

Naravno, oprali samo zube. I ujutro.

I sad - Grčka.

Moram priznati da me prvi pohod do Grčke - bilo je to prije nekoliko godina - nije dojmio. Meteori su naravno mjesto gdje je lijepo doći, vidjeti, prošetati. No ostatak bauljanja uključujući i kupanje u nekom seocetu na obali (punom srpske čeljadi - njima je to najbliži izlaz na more ) stvorio je u meni dojam - no no no. Jednom dovoljno.

No, odlazak na otok Karpathos već je sliku proljepšao. Tamo smo doživjeli ono tirkizno more sa razglednica, gostoljubivost gazde lokala i njegove šire obitelji koja je kuhala/konobarila uključujući i 80-godišnju baku obitelji, taj neki grčki šušur koji je tako dobar.

Zapravo smo krenuli autom ne razmišljajući hoće li naš avion poletiti ili ne, hoćemo li se negdje smjestiti - hoćemo. Hoćemo li mijenjati planove putovanja - kao i uvijek - naravno da.

I dalje smatram najvrijednijom tekovinom EU uvjetno rečeno besplatni razgovor i internet (roaming) unutar Europske unije. Pa se ti lijepo osjećaš kao doma. Ako što treba, ako što zapne ili te zanima - guglaš, zoveš.... znate što mislim.

E da - malo slika.