Na početku svakog posta pokušavam odlučiti koliko intimno i duboko želim ići, odnosno podijeliti sa blogo-zajednicom neke svoje doživljaje ili situacije. Naravno, svi postovi su proizvod mojeg osobnog mišljenja, pa čak i oni koji su vezani uz putovanja. To su moja putovanja, moji doživljaji, pa i moje mišljenje o svemu što mi se na tim putovanjima dešavalo. Međutim, kad malo dublje zaronimo - da li baš sve želimo podijeliti sa svijetom?

Nemojmo se zavaravati, koliko god mislili da smo anonimni, uvijek nas neki link može povezati sa našim stvarnim imenom, adresom, biografijom...

Doduše, ponekad mi pada na pamet misao što će biti sa svim ovim mojim "bebama" - raznim društvenim mrežama, a još više sa ovim malim tajnim kutkom mojeg ja ako nenadano odem... mislim zauvijek.

Da se vratimo na početak priče. Prije nekoliko tjedana Guzda je stigao doma u dosta lošem zdrastvenom stanju - vrućica, zimica, kašalj... kako to već ide. Da skratim priću, jedno desetak dana nakon dolaska završio je na hitnoj u jednoj zagrebačkoj bolnici. Dijagnoza - not good. Da ne bude zabune, stigao je doma iz bolnice sa odgovarajućom terapijom - kutijom lijekova ne-lijepog opisa nuspojava.

O kej - stavili su liječnici opasku da se radi o mogućoj dijagnozi, koja je zahtijevala dodatne pretrage, no kutija lijekova nije mirišala na nešto lijepo. Niti obećavajuće...

I tu ti se svijet okrene naopačke. Svi oni slatki veliki, pa i mali planovi padaju u vodu. Svi oni snovi o penzionerskim gledanjima u zalaz sunca nestaju...

Da ne odem preduboko u patetiku, mogu samo reći da sam ga jako žalila. Žalila sam što će se morati suočiti sa teškim liječenjem uz upitan (sretan) završetak. Još više sam žalila sebe. Što ću ja sama? Kako ću si organizirati život koji nisam zamišljala? Kakva će mi turobna budućnost biti...

Kao što znaju oni koji me osobno poznaju, osoba sam jako realnih (neki bi rekli i okrutnih i/ili pesimističnih) stavova. Ne mogu reći da i prije nisam razmišljala o različitim scenarijima života u bližoj i daljoj budućnosti. Uostalom, cijela se obitelj više - manje bavi adrenalinskim i ponekad opasnim sportovima i poslovima. Nije da nisam bila svjesna smrtnosti kao takve. No, kada se suočiš - crno na bijelo sa grozomornom dijagnozom - nije ti lako.

I za kraj, da ipak u miru možete spavati - Guzdina prvotna dijagnoza je odbačena nakon dodatnih pretraga i analize pristiglih nalaza. Sad opet ne spavamo samo zbog financijskih problema. Kao većina Hrvata.

Ps. Rudarka je i dalje nezaposlena. Javlja se na sve moguće natječaje. Doduše, rečeno joj je da ne može biti prodavačica. Ponekad je problem u previše, a ne premalo škole...

Kako danas počinje svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru, ajde da i ja nešto napišem. O čemu? Pa o Dohi. I Katarcima.

U Dohi smo boravilli nekoliko dana u sklopu layover-a između Ho Chi Minh, Vijetnam i Zagreba krajem 2019. Qatar airways (odnosno sama država tj. kralj koji je vlasnik avio kompanije) je mudro pozivao na prekid putovanja (do maksimalno pet dana) u Dohi, bez vize (barem za Hrvate) i smještajem u 4* i 5* hotelima za smješne novce. Tako smo mi boravili u 5* hotelu za 35$/noć (s doručkom). Kad uzmemo u obzir i činjenicu da smo od Ho Chi Minh-a do Dohe putovali preko osam sati, stvarno je ugodno kad možeš za male novce ostati par dana i odmoriti. A i polako loviti lokalnu vremensku zonu da povratak ne bude ubojit.