Da nastavimo u istom revijalnon tonu - kako u ovo ludo doba doći do posla...

Uglavnom, jedan od prvih kriterija - pogotovo ako govorimo o pozicijama u lokalnim, državnim i ostalim javnim službama i poduzećima je psihologijsko testiranje. Je, tak se točno zove.

Naravno, kad idete prvi put - kao Rudarka prije si proguglate o čemu se radi. Pa vam savjetuju - budi iskren. Hm. Uglavnom, osim što vam kakti uzmu mjeru smijem li napisati - blesavim? - pitanjima - na primjer da li bi radije tulumarili cijelu noć ili sami doma čamili čitajuć poeziju - nije neka sreća.

Ok. Psihologija je znanost i to moćna. Volim koristiti psihologiju u svojem životu i onom poslovnom i privatnom. No neku veliku svrhu ovih gore spomenutih testova i dalje ne vidim. Naravno da za većinu tih poslova trebaju timske igrače, no to svi znamo. Pa valjda onda ne zaokružuješ krive odgovore. Ili je to elegantan način da te se na namještenim natječajima lakše odfikari.

I da - lijepo ti se savjetuje da ne muljaš i odgovaraš iskreno. Hm. Problem je što su opcije odgovora tako bedaste, a istina je uvijek negdje u sredini - bi ti nešto, ali ne baš sto posto.

Sjetih se još jednog pitanja - bi li radije bili arhitekt ili preslagivali arhivu (ili tako nešto - uglavnom neki dosadan posao). Jebiga, ja sam odgovorila ovo drugo. Kako mogu biti arhitekt kad nisam?

Na većini testiranja su bila i ona IQ test pitanja - nastavi niz brojeva ili koja kockica odgovara nizu u nastavku.... znate na što mislim. Nije mi jasno što zapravo žele dobiti tim testiranjima - ako imaš završen fakultet, određenu karijeru do tog trenutka - pa valjda ti je IQ barem prosječan ako ne i malo iznad. Samo se stvara psihoza. Ili oni koji moraju proći znaju odgovore? Teško. Obično i tih pitanja ima kao pljeve....

Da rezimiram, u ovo kratko vrijeme svojeg "neradnog" statusa uspjela sam odraditi nekoliko testova znanja (iz zakonodavnog okvira vezanog uz buduće radno mjesto), psihologijskih testiranja i jedan intervju. O tome u slijedećem nastavku....

Ahoj od Rudarke