Danas nešto potpuno drugo - odmak od pandemije i politike - kratki tečaj o golfu. Ne autu. Sportu. Olimpijskom.

Znam što ćete reći - to je sport za penziće i/ili to je sport za bogate.

Odgovor bi bio - i dan i ne. Za oba pitanja. No, objasnit ću u nastavku.

Da krenemo od početka. Uvijek sam - više u šali - govorila kako ću kad odem u zasluženu mirovinu (onu iz neke davne reklame kad zgodni penzići ulaze u BMW i odlaze u suton ) krenuti na golf. Doduše, kako sam ipak malo realnija, bila sam uvjerena da ova priča o igranju golfa ulazi u onu never happend story

Uglavnom, negdje prije godinu dana stigne Guzda doma sa golf torbom punom štapova (poklonjenih) i svečanom izjavom - od sutra krećem na tečaj. Alo? A ja?

Da skratim, nakon što sam ga uvjerila u svoje nakane da taj film neće gledati bez mene, krenuli mi zajedno na prvi sat. Još jedna mala digresija, u međuvremenu otrčali do poznatog outleta u Dobavi te se obukli po pravilima. Ovdje će to zvučati snobovski (kao meni u početku), no svako od pravila ima svoju povijest i svoju svrhu - ako ne želite gledati debelog bogataša kako "šuta" lopticu dok mu dupe izviruje iz poluspuštenih gaća - onda točno znate zašto su strogo određena pravila oblačenja (a tu ima i pravila ponašanja) na golf terenima. I točka. Stojim iza svakog od njih.

Ostalo je povijest.

Nakon godinu dana igre mogu reći da je sport mrak. Kao prvo - loptica nikad ne padne na isto mjesto. Pa vi gatate s kojim ćete štapom opaučiti lopticu dalje...

Da ne spominjem ushit (tuge) kad se čuje onaj famozni "buć"... ili kad se loptica skotura u bunker (pijesak)....

Igra je jednostavna - s što manje udaraca doći od početne točke (tzv. tee - zelena uzvisina s koje se započinje s početnim udarcem - tu loptica smije biti na onom malom štapiću) do rube (hole) na dijelu što se zove green. Green je najbliži dio igrališta do hole - izrazito niska travica na kojoj je dozvoljeno pucanje odnosno odgurivanje loptice - tzv. path-anje.

Svaki dio igrališta ima određeni broj - tzv. PAR - prosječni broj udaraca s kojim se može doći do cilja - loptica u završnoj rupi. Jedan udarac preko se zove bogey (plus 1), a jedan ispod - birdie (-1). Ima još i eagle (-2) (naravno da je Guzda udario i to ).

Najbolje od svega je što jedan dan sve ide kao luudo, a slijedeći ne možeš utjerati lopticu ni na par centimetara od rupe.

Još nešto - postoji nekoliko vrsta štapova - od tzv. driver - to je onaj s kojim pucate prvu lopticu (koja u rukama dobrih igrača može i preko 200 m odletjeti), wood i iron. Ovi treći - njih ima desetak i ovisno o kutu metalnog dijela loptica leti visoko i kratko (štapovi sa brojem 9,8.7 i još nekoliko) do naravno - ove s nižim brojem (3,4,5,6) s kojima pucate dalje...

Da se vratimo na početak - puno vremešnih umirovljenika igra golf. I mogu reći da su opako vitalni. Doduše, nisam sigurna da su ti isti "siroti" penzioneri (pošto je većini vozni park iznad prosjeka). Sad dolazimo do dio priče - da li je golf sport bogataša. I da i ne.

Postoje određeni paketi godišnjih pretplata na lokalnim golf terenima (po mogućnosti tamo se i učlanite) koji za manje od cijene mjesečne pretplate (x 12) u lokalnoj teretani (koju onda ne posjećujete ) možete igrati do mile volje, no na tom određenom tzv. gradskom i/ili natjecateljskom (malo skuplja varijanta, tu se traži i bolje znanje igranja) igralištu.

Ako pak želite malo vidjeti i neka druga igrališta - onda vas to dođe od oko 50-60 € za igru (18 rupa - što je za jedan dan igre više nego dovoljno), ako uzmete i autić da se vozikate (npr. Mokrice ne preporučam pješke ) onda je to dodatnih 200-ak kuna za električno vozilo. I to se skupi...

No, golf je igra u kojoj, osim što se nahodate (na sviježem zraku), napreže se većina mišića u tijelu. Da bi loptica odletila... daleko... pa ste nakon igre umorni (što je super).

A tako je dobro kad ju opaučite i ona leti i leti.... i poslije ju nađete.