Pretpostavljam da ste svi čuli za Stockholmski sindrom. E pa sad - priznali ili ne, neke od nas puca točno to.

Uglavnom, prije tjedan dana zvali me iz ureda s upitom da li ću još nekoliko tjedana nastaviti rad od kuće (s povremenim "izletima" kad je potrebno printanje/preslagivanje dokumentacije koju je najbolje da sama odradim) ili full time u uredu. Totalno sam friknula.

Kako ću sada, kad sam se tako dobro organizirala doma? Radim u miru, usput skuham ručak, ne putujem više od dva sata do posla.... ima se tu svašta za dopisati. S druge strane, naravno da mi fale sastanci uživo, jutarnja kava sa kolegama, onaj osjećaj da pripadaš određenoj (radnoj) skupini...

Analizirajući svoje osjećaje, došla sam do gore spomenutog sindroma. Ova izolacija zbog Covid-19 nas je u početku totalno bacila u nešto nepoznato. I grozno u prvi tren. Barem meni koja sam cijeli život u pokretu, radeći više - manje terenski posao, a i ovih posljednjih par godina ureda se miješa sa sastancima diljem Hrvatske, Europe, pa ponekad i malo šire. Da ne spominjemo privatni život s prekrasnim putovanjima - što automobilom "tu u blizini" ili egzotičnim destinacijama. Onda malo prosufraš i pronađeš informacije o stanju u tvojim dragim destinacijama. Npr. Tajland je još uvijek zatvoren. Kuba također. Zgodna pričica o Kubi - neki naši prijatelji su otišli baš u trenutku proširivanja žarišta Corone u svijet. Odnosno taman prije toga. Kubanska država je u roku od tri dana sprašila iz zemlje sve turiste. To se zove dobra organizacija.

No da, ajmo opet o meni.

Uglavnom, organizirala sam si život unutar "četiri zida" odnosno kuće sa terasom koja je postala moj centar svijeta. Od jutarnjih kavica do popodnevnih čitanja knjiga. Dani su se izmiješali, pa sam prepoznavala vikende samo po tome što sam manje radila ili se trudila ne uključiti službeni komp. No kako smo bili odlično povezani sa raznoraznim OPG-ovima, tako nam nije falilo fine hrane. Što je ruku na srce - u tom trenutku jedino u fokusu.

Moram priznati da mi je godila prazna kuća - Guzda je radio punom parom po cijeloj Lijepoj našoj. A ponekad s njim i Nasljednik. Pa nije da smo bili skučeni u par kvadrata. Naravno, tu i tamo sam rezala žile (figurativno) što ne mogu na more, što ne mogu do Zagreba, što ......

I sad biranje - da li nastaviti ili se vratiti na staro? Mislim, ne možemo se vratiti na staro. Toga više nema. Trenutno nam prije ulaska u urede mjere temperaturu, nosimo maske čak i u wc-u, ne smijemo se grupirati.... nije definitivno isto.

Ostati zatvoren u vlastita četiri zida isto nije zdravo.

Zato istražujem nove destinacije. Točno znam kuda ću otputovati čim se stvari smire dovoljno da bude prihvatljivo sjesti u avion. Treba imati nove ciljeve.

Ahoj od Rudarke

Ps. I poruka dragoj prijateljici/kolegici koju sam udavila dugim telefonskim razgovorima. Ona mi je bila skoro pa jedini izlaz u svijet koji povezuje moj privatni i poslovni život. Sori draga, nisam htjela biti tako naporna. No tako je ispalo.

Update: Ako netko ima višak para - preporučam se: Putovanje renoviranim Orijent expresom od Venecije do Londona. Ili obrnuto. Čak dapače, ako mogu birati rađe od Londona do Venecije. Koja perverzija. Za jedno 8-9.000 orja. Sitnica.