Ne znam kako vi - no moja family - posebno ovi in law - pomozimibože....

Već dugo ne pisah o njima. No, kako mi je sister in law, nakon jedne kratke poruke na jednoj od internetskih mreža (hoću reći na onoj što je košta samo ulogiranja na Wi-Fi) - "prekosutra stižemo" - što je punih 9 godina što je nije bilo na našem kućnom pragu - eto nje. Uključujući dvoje maloljetne dječice što ne znaju guknuti ništa na materinjem jeziku, već s ovim većim komuniciram na engleskom, a s ovim mlađim

Uglavnom, jedna od odlika tih odbjeglih ljudi - ne, ovdje ne govorimo o gastarbajeterima jer oni naporno rade, teško žive i jedva čekaju da se vrate svojim najbližima u domovini - je da su zaboravili onu selendru gdje su odrasli, pa čak i nas iz centra Metropole tretiraju kao retardiranim, neukim življem koji živi u doba kraljice Viktorije...

Znači - dođu i čude se toploj vodi, asfaltiranoj cesti, internetu.....

S druge pak strane (a žive doslovno od plaće do plaće) glume visoko sofisticirane i prebogate Nijemce kojima ništa nije strano. Usput kupujući po našim seoskim dućanima neke žmrlj cipelice/robicu kako bi nakon slijedećih deset godina prepričavali (tebi) kako su im to najbolji odjevni predmeti.

I da - u Njemačkoj je sve najbolje - struja, voda, hrana, odjeća, škola....

I bila sam dobra. Ne bi vjerovali.

Ništa nisam komentirala.

Vozila se u njemačko auto (s pokvarenom klimom) jer eto - moje vozilo nije dovoljno dobro za moju presvijetlu sister in law...

O da, nahranili ih, napojili, napunili auto pizdarijama (doduše, nešto od toga skoro prije te posjete bacila ) i veselo otišli u svoj Wonderland....

Odo se dalje opijat. Od sreće.

Voli vas Rudarka