U posljednjih nekoliko vijesti spominje se ostavka sadašnjeg prvog policajca grada Zagreba. Jer mu je dijete na listi osumljičenika za neka kaznena dijela.

I sad se ja tu pitam - do koje starosti naše djece smo mi kao roditelji odgovorni (što moralno što realno) za njihove postupke?

U ovom se predmetu radi o sinu jedincu dotičnog gospodina policajca u starosti od 24 godine.

U tim se godinama mogao - oženiti, rastati, napraviti (više komada) djecu, zaposliti, završiti fakultet (molim lijepo, ja sam diplomu imala s 23 i to petogodišnjeg fakulteta!) tj. imati "kruh svoj" u rukama, biti olimpijac, osvajati Himalaju, name it....

Jednom riječju, radi se o punoljetnom mladiću (čak i po zakonima većine američkih država) pa je stvarno čudno da je dotični otac - načelnik policijske uprave predao svoj mandat ravnatelju policije i ministru. Osim što je to stvarno moralan čin koji nam većina ministara i ostale političke raje ne daje na guštanje. Čak dapače, uvrijede se do groba kad ih neki novinar pita za ostavku.

A šta se desilo u glavi jednog ovakvog mladića, sina jedinca bez većih problema, to je samo njemu na dušu.

Inače, igrom slučaja, družila sam se s dotičnim ocem na nekim dječjim rođendanima na kojima je predmetni mladić bio skoro pa u pelenama. I da, čovjek je ok. I njegova supruga je ok. Ugodni ljudi za druženje i suvisli razgovor. Dragi, simpatični, odgovorni roditelji...

I dijete su odgajali po svim moralnim i društveno odgovornim načelima.

Što se mladiću desilo u glavi? Da li je to ludost mladosti (koji će opako platiti ako mu pronađu krivnju)? Ili samo bahatost tzv. "zlatne" mladeži koji od rodilišta do određene dobi nemaju osjećaj da su zakinuti po bilo kojem pitanju. Pa im postane opako dosadno u inače prelijepom životu... tko će ga znati...

Doduše, da li i mi sami, na sva naša odgojna nastojanja možemo sa 100% sigurnošću tvrditi na su naši nasljednici potpuno u redu? Teško.