Mogu reći da je ovaj vikend plodonosan. Ako govorimo o kulturi i vlastitom sitnom zadovoljstvu.

Prvo sam u petak (čak dapače - još u četvrtak) najavila da želim van, a to u našem seoskom okruženju znači izlazak u jedan zadimljeni kafić gdje se petkom pojavljuju rock muzičari i sviraju uživo. Ovaj petak je to bio jedan žestoki rock band iz Daruvara, pa sam ih htjela poslušati. Čak sam Guzdu natjerala na "beauty sleep" popodne kako mi ne bi zavijao da je u pola devet pospan i da mu se neee ide van.

Anyway, nisu baš bili nešto svoji. U prvoj turi sviranja (a oko 22h su tek postavljali instrumente ), tamo negdje oko ponoći svirali su neke laganice, čak i dosta fušali tako da smo u prvoj stanci muzike zgiljali doma. Tj. ja sam blagonaklono odlučila da možemo ići, na opću radost Guzde i moje frendice koja je inače naš nerazdvojni dio trokuta (za izlaske, no no vi zločesti što ste pomislili... ).

Jučer je na redu bila kultura. Naime, ta gorespomenta frendica i ja obiđemo nekoliko puta godišnje, gradska, međugradska i metropolska događanja. Na redu je bio Picasso u Zagrebu.

Da, bila sam u Picasso muzeju u Barceloni prije nepunih dva mjeseca. I da, i tada sam zaključila da nije tip koji se meni osobno sviđa. Niti kao karakter niti kao umjetnik. I dalje smatram da je većina njegovih djela mazarija. Koliko god to netko platio. No, ne može se reći da nije bio fascinantan i da još uvijek, mrtav već nekoliko desetljeća ne diže prašinu.

Uostalom, bez obzira što se i inače kod nas svašta izviče kao Wou i predobro, a ispadne marginalan kulturološki događaj (ako govorimo iz neke europske perspektive), ipak nije red na iole kulturan čovjek ne pljune 70 kn (ako ne računamo benzu, autoput, parkiranje, pivo, ručak i suvenir iz Benettona ) i obiđe izložbu.

Zaključak? I ova je izložba izvikana. Sva sreća da sam bila u Barceloni, pa sam pokušala frendici objasniti slijed njegova života (taj dio je dosta muljavo postavljen) i zašto je neka faza i neke slike takve kakve jesu. Zapravo cijela izložba nije baš postavljena kronološki i to daje osjećaj nabacanih slika i (za moj ukus malo previše) fotografija.

I da - kad čovjek kupi magnet za frižider u eminentnom muzejskom prostoru očekuje malo bolju kvalitetu istog. I tu dajem minus organizatorima.

Nakon kulture spustile smo se uspinjačom (frendica je inzistirala kao malo dijete, neš ti selsku djecu u duši ) na Ilicu, te u blizini Cvjetnog popile piće. Ne, nismo srele ni jednu poznatu facu, ali samo zato što se nismo prošetale prema Cvjetnom jer nam se pridružio jedan prijatelj. I nekako, svaki put kad uživo vidim nekog od kakti Celeba ostanem zabezeknuta njihovom groznom pojavom.

I dalje sam bila ustrajna u bojkotiranju Horvatinčićevog raja, te na njezinu žalost odbila obilazak dućana. Kad bi svi bojkotirali, već bi davno sve propalo, ali nažalost...

Nastavak priče je u japanskom restoranu, jednom dobrom druženju i ..... nije dalje priča za vas.