Pustili su generale. Ajde dobro. Ruku na srce, ni u džep ni iz džepa. Doduše, ovo drugo prije jer nas njihovi advokati koštaju kao mala Grčka... no dobro. Šta je, tu je. Već davno potrošeno...

Nisam to htjela razglabali. Već onu drugu stranu - žensku. Sad su im se konačno - tu govorimo o Dunji Gotovini i gospođi Markač - vratili doma. Dugo su ih čekale, dugo su se nadale... i što sad?

Ako se netko sjeća priče oko Blaškića i njegovih bračnih problema nekoliko mjeseci nakon što se konačno vratio iz Haaga? Hm.

Proživjela sam i sama neke slične situacije - od toga da je Guzda ratovao dobrih nekoliko godina, ali je u to doba svraćao tu i tamo doma. Napravio auzmeš, raspusio (tada jedno) dijete i otperjo opet ratovat. A ja nek se snalazim sa pregorjelim žaruljama, dječjim temperaturama i registracijama automobila...

Naravno, teško je živjeti bez muškarca (ako postoji, a iz određenih razloga ne može biti u vlastitom domu - bio to gastarbajterski posao, rat, zatvor, terenski rad) u doba dječjih rođendana, otvaranja poklona u božićno jutro, dočeka Novih godina i onih blues dana kada žena očekuje samo topli muški zagrljaj.

No, kako život ide dalje, tako se i svaka Penelopa silom prilika pretvori u ženu-ratnicu koja sama oće - neće mora donositi odluke.

I onda se vrati dotični alfa muškarac koji bi odmah krenuo vladati u svoje četiri (zapišana) zida. I nastane sranje. Od toga da se sad dotična žena mora povuć u svoj jedan kut - ako to više može ili ...

Baš me zanima da li će gospođa Gotovina uspjeti u promjeni uloge.