Moram se ipak, barem kratko javiti. E da...

I dalje ganjam nauku, no s obzirom da se vidi točkica u tunelu, zadovoljna sam...

Uglavnom, kako danima i noćima piskaram na komp, usput skaču po teveju Turci, pokojni narodni pjevači budnica i rodoljubnih pjesama (eto, uletili ti generali, šta ćeš... ), a bome u sitnim satima (kad ja inače spavam, a sad me pere adrenalin pa radim kao mutava) i oni kakti kuhari.

Osim što je čudna ekipa ljudi, oduševljena sam i iznenađena znanjem s kojim kakti amateri - kuhari ulaze iz emisije u emisiju. Nekako imam osjećaj da oni klinci (kakti profići) što izađu iz kuharskih škola (a ušli su u školu samo zato što su u osnovnoj bili jaako loši) znaju puno manje od ovih. Gut.

I da - sline mi cure i jela bih bilo što od tih njihovih stvari (znači neku pravu, finu, mirišljavu hranu) skuhanih u te sitne sate. Damn. Nije ni vrijeme ni mjesto za kuhanje/konzumiranje kalorija. A sve izgleda tako .

No, danas su se totalno izgubili s pripremanjem sviježe tjestenine. I onog famoznog aparata koji umjesto kvrgavih ruku moje bake (o da, pamtim ja njezine domaće rezance ) miješa i rasteže domaće spremljeno tijesto. Čak je i ta dotična baka - Franciska, skraćeno Franca (onaj mali Međimurec je njezine gore list tj. u 50% i moje gore list ) koristila tu dotičnu spravu. Čak dapače, da malo bolje potražim po tavanu u vikendici našla bi se ta mašinica.

Pa mi je totalno čudno bilo kako ovi mladunci ne znaju s njom raditi. Ali, ako sve stavim u vremenski kontekst, teško da će se Nasljednik sjetiti - a možda čak niti Kraljica Majka to više nije koristila pa nije niti imao gdje vidjeti/naučiti, dotične čarobne sprave.

Uglavnom, čvrsto odlučih - čim riješim trenutne preokupacije, bacam se na izradu domaćeg tijesta. Obećajem. Ako ništa drugo, barem vikendom!