Naporno je, naporno....
04.11.2012.Znam da se možda pitate gdje sam i što radim...
I dalje tjeram akademsko zvanje, posao, kuću (perem, peglam, danas ne pušim ), a brate mili nakupilo se u horoskopu i nekih (službenih) putovanja, pa kad se vratim - tek tada udarim ispočetka ovo sa pranjem i peglanjem... i čišćenjem službenog maila jer sam konstantno u zaostatku... no, nećemo o meni...
U posljednjih mi se dana u život - a valjda da mi ne bude dosadno - na veoma buran način "uvalila" jedna jaako tužna priča o doslovno spašavanju života jedne mlade osobe sa crnim mislima (17 g.), drage gospođe (po vokaciji - baka i službeni staratelj) i još nešto mlađe dječice (isto tako jaako traumatizirane)... i naše birokracije koja ne prepoznaje dobre od loših, stvarno potrebite od onih manje potrebitih (npr. naše manjine što se Mečkama voze do banke gdje podižu svoja socijalna prava ) i dr.
Možda je ovaj gornji dio malo zbrkan, no stvarno ne želim u detalje priče, ako ništa drugo - zbog potrebne anonimnosti gore navedenih osoba.
O da, željela bih im na sve moguće načine pomoći. Voljela bih imati puuno novaca da im ublažim probleme. Hm. Htjedoh napisati i bol - no mislim da za to nema lijeka, barem ne financijskih...
Znam, moram se od svega toga odmaknuti jer uvijek na kraju žrtva ispadne "poštar" - "kill the messenger". Znam da će me te stvari emotivno iscrpiti (i zapravo mi se to i dešava), pa odmah i moja vlastita obitelj trpi - htjela ili ne. I pitanje je dana kad će se početi buniti za dio moje pažnje.
Definitivno nisam osoba koja može pomagati jer se previše uživim, pa ne spavam, pa sam u depresiji, pa pizdim...
Čujemo se.
komentiraj (6) * ispiši * #