Čovjek kakti prolazi kroz život i pokušava biti pristojan, dobar, kolegijalan, pošten. Naravno da mu se tu i tamo omakne, pa nekad svjesno, nekad nesvjesno radi neka sranja... Svi smo mi samo nesavršena bića.

Naravno, može se to i reći obrnuto. Sigurna sam da se svi mi - prije ili kasnije nekom zamjerimo ili ga povrijedimo. Ili smo samo takvi kakvi jesmo, pa su neki ljubomorni ili... vrag će ga znati. Sve ljudske emocije mogu se pojaviti. I sve predvidljive i nepredvidljive situacije. Život je ipak čudan...

Uglavnom, jedna moja prijateljica, ma bolje ću reći Guzdina prijateljica tj. supruga njegovog prijatelja iz djetinstva je ne jedanput bila jaako zločesta prema meni. Čak u nekim slučajevima i prema cijeloj našoj maloj zajednici (i kad nas je bilo samo dvoje, i troje i četvoro). No da. A možda sam i sama kriva, pa u ženi izazivam neke niske nagone. Guzda je u toj priči (kako ga ona doživljava) divan, krasan Bijeli princ kojeg ja vještica ne zaslužujem. Ne mogu reći da mi je baš to tako rekla u lice, no takva se nit priče provlači kroz naše dugogodišnje "prijateljstvo".

Ne mogu poreći da sam bila i u suzama zbog nekih stvari koje je mrtva hladna odradila po svome. Ne, to nije nešto što ću ikada zaboraviti. Ne plaćem ja samo tako...

U međuvremenu su (joj) se počele dešavati neke ružne stvari. I opako teške.

Hm. Sad bi čovjek, krvav ispod kože mogao likovati. Veseliti se tuđoj nesreći. Možda joj reći u lice kako je bila zločesta? Znate kako se osjećate kad se usred noći probudite i pokušavate fokusirati frustracije, te mirno zaspati.

Ne, nisam sretna što se bori za život. Ne, nisam osoba koja se javno konfrotira, kako god neki o meni mislili kao otvorenoj nekompromisnoj osobi bez dlake na jeziku. Ne, ne bih joj rekla u lice da je dobila što je zaslužila. Da li je itko zaslužio da bude tako kažnjen?