Oduvijek su me fascinirale mogućnosti kompjutora. O da. Ja sam od onih metuzalema koji su se igrali na Spectrumu ZX, pa sam na poslu radila u jednom programu koji je za potrebe našeg preduzeća razvio Končar (a imao je i editor za tekst, no naredbe je trebalo upisivati u fortranu), pa sam na prvim PS-ma radila u Lotusu (preteća Exela)....

Jednom riječju, za jednog korisnika jaako sam dobro obavještena što ti strojevi mogu.

I onda dolazimo svake godine (skoro pa u isto vrijeme) Mala i ja u KBC Rebro na godišnju kontrolu dijabetesa. I svaki, ali baš svaki put me fascinira što me tokom prijema u bolnicu ispituju sve o Malinoj bolesti, bolestima u obitelji da ne spominjem današnji upis kada me žena (jelte dotorica) mrtva-ladna ispitivala pred djetetom da li sam imala pobačaje. Halo?

Lijepo ja ženi (stažisti koji se svake godine mijenjanju) objašnjavam kako imaju sve u kompjujteru, ali žena se neda. Zna ona da nema.

Da se ne radi o višegodišnjem Referentnom centru (sa svojom pripadajućom bazom podataka) za dječji dijabetes u Hrvata - ne bih ništa rekla. Ovako.... prestrašno.

Jedino što mi se sviđa prijem - nema više one gužve na ulazu u glavnu zgradu bolnice. Kao prvo - na kompjutoru radi mlada žena (hoću reći brza na tastaturi), kao drugo - ne upisuje sve podatke osim u komp. još u tri knjižurine... svaka čast.

Mala? Gunđa što je u bolnici, no izdržat će.