Posljednjih nekoliko dana provela sam kao na maturalnoj ekskurziji. Naime, organizirali su nam sastanak + kakti team building na jednoj pitoresknoj lokaciji u Baranji. S obzirom da je plan bio da se krene busom, te skuplja narod s više lokacija, tako smo se dobrih pet sati taljigali izbjegavajuć autoput kojim bi bili puuno brži.

Nakon tog famoznog dugotrajnog puta, krenuli smo nakon gableca s nogu (nismo stigli ručati) na igre. S obzirom da je ekipa pozvana od strane direktora sektora (jelte visoki nivo), osim članova njegovog kolegija proširena sa još nešto rukovodne ekipe niže razine, pozvani su bili i mladi inžinjerski kadar, zadnja generacija ex pripravnika.

U trenutku kad sam čitala spisak pozvanih nije mi se sviđalo što su mnogi drugi preskočeni (tzv. srednja generacija inženjera koji nisu rukovodeća struktura), no poslije sam shvatila da to i nije tako loše. Jer kad te udrobe - direktori - rukovoditelji -.mladi u mješane ekipe - od tog famoznog buildinga do (moglo bi se reći kreativne) radionice - onda se iskristaliziraju neki mladi perspektivni ljudi na koje čovjek u pojedinim projektima sigurno može računati.

Doduše, dio ekipe je dosegao visine magistra i doktora znanosti, no i dalje su ostali tupe i svadnjive sitne duše, pa mi je sve nelagodno da ću i ja za koji dan ući u njihovu skupinu. Hm. Mislim doktora, ne ovo drugo.

Team building je prošao o kej. U grupi smo imali mladu nabrijanu pravnicu koja voli pobjeđivati, pa je i one najnezainteresiranije nabrijala da moramo pobijediti. Jao si onima što su htjeli izbjeć igru. He he...

Osim što na svakom buildningu pucam lukom i strijelom (neš ti Rudarke - odrasla praktički na streličarskom igralištu ), te veslam tak da dobijem žuljeve (bilo je i izvrnutih i mokrih ), sve u svemu bilo je dosta zanimljivo.

Preskočiti ću večeru i tamburaše s neizostavnim ciganskim folklorom - svirka violine ravno na uho mladoj kolegici, rodom iz Bosne.

Diša se slijedeće jutro stvarno držao prebukiranog programa, te su svi izlagači imali u minutu određeno koliko smiju dugo imati svoja izlaganja, a pošto je njegova tajnica opako ozbiljna - stvarno su se i oni najbrljaviji držali zadanog roka.

Radionica je ispala full ozbiljna, te smo - na moje opće čuđenje čak došli do jaako zanimljivih i perspektivnih odgovora i rezultata. Meni je to u početku izgledalo kao igra, no kad sam vidjela svoje direktore kako se trude odraditi zadatak, i ja sam se skoncentrirala unutar svoje ekipe. Čak i pokefala (doduše usmeno) s gore spomenutom pravnicom jer je u protivničkoj ekipi prezentirala krive činjenice kao njihove adute.

O tome da smo imali i emergency situaciju sa mladcem što se nalio rakijetine, pa počeo demolirati kupaonicu (ja bih ga svezala i bacila u podrum), pa smo ga lovili po selu... nema smisla niti spominjati.

Na kraju smo se kao pravi maturanti kartali belu na zadnjem sjedištu autobusa i umjereno smrdljivi vratili svojim kućama, ženama, djeci, muževima i kućnim ljubimcima.